Kada sam otvorila vrata, on je stajao ispred mene sa dva kofera. Srce mi je preskočilo jer sam, uprkos svemu, deset dana potajno zamišljala da će se vratiti, reći da je pogriješio i da ćemo pokušati ponovo.

Ali nije došao zbog toga.

Rekao je da je stan koji je iznajmio ostao bez vode zbog kvara i pitao može li nekoliko dana da ostavi stvari kod mene dok ne riješi problem. To me je pogodilo više nego da je došao sa drugom ženom. Shvatila sam koliko sam ja u tih deset dana romantizovala razvod, a on je već organizovao život kao da smo samo bivši cimeri.

Ipak sam ga pustila da unese kofere. Dok smo pili kafu, prvi put smo razgovarali bez vike. Nije bilo optužbi, samo dvije umorne osobe koje su konačno priznale šta ih je godinama gušilo. On je rekao da me i dalje voli, ali da ljubav nije rješavala naše svađe, ljubomoru i stalna prebacivanja. Ja sam priznala da sam se toliko bojala da ću ga izgubiti da sam ga stalno provjeravala, tražila potvrde i svaki njegov odlazak doživljavala kao odbacivanje.

Tada mi je rekao nešto što nisam očekivala: nije iznajmio stan zbog sebe. Uselio se privremeno kod brata, a stan je uzeo jer je mislio da ću ja teško podnijeti da ostanem sama u našem starom stanu. Planirao je da mi ponudi da se ja preselim tamo, jer je bio manji i jeftiniji, a on bi preuzeo još nekoliko mjeseci kirije.

To nije bio filmski povratak niti skriveni pokušaj pomirenja. Bio je to prvi zreo potez koji smo napravili jedno prema drugom poslije mnogo vremena.

Nismo se pomirili. Nekoliko mjeseci kasnije počeli smo ponovo da se viđamo, ali bez obećanja. Išli smo na razgovore kod bračnog savjetnika, više da razumijemo šta nam se desilo nego da spasimo brak po svaku cijenu.

Godinu dana nakon razvoda ponovo smo postali par, ali se nismo odmah vjenčali. Oboje smo znali da papir nije bio ono što nas je držalo zajedno niti ono što nas je razdvojilo. Ovog puta smo ostali zajedno tek kada smo naučili kako da se ne izgubimo u istoj ljubavi koja nas je nekada skoro uništila.