Bio sam u tajnoj vezi sa ženom čovjeka kojeg se plašio cijeli grad!

Kada sam okrenuo fotografiju i ugledao svoje ime, krv mi se sledila. Čovjek na slici bio je Marko, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva. Prije tri dana rekao mi je da putuje u Njemačku. Sada sam u torbi držao njegovu fotografiju, pištolj i skoro pedeset hiljada evra.

Odmah sam pozvao ljubavnicu. Javila se tek iz trećeg pokušaja.

„Šta si mi ovo dala? Jesi li ti normalna?!“

„Samo uradi ono što smo se dogovorili. Sutra u deset dođi na parking iza restorana mog muža. Tamo će te čekati čovjek u sivom automobilu.“

„A zašto je na fotografiji moj prijatelj?“

Nastala je tišina. Zatim je prošaputala: „Zato što Marko radi za mog muža. I zato što je dobio zadatak da te ubije.“

Spustila je slušalicu.

Nisam znao kome da vjerujem. Otvorio sam torbu i pažljivije pogledao novac. Ispod novčanica nalazio se telefon. Na njemu je bila samo jedna poruka: „AKO ŽELIŠ DA PREŽIVIŠ, NE VJERUJ ŽENI KOJA TI JE DALA TORBU.“

U tom trenutku neko je pokucao na vrata mog stana.

Kroz špijunku sam ugledao Marka!

„Otvori, znam da si unutra! Moramo razgovarati!“

Uhvatio sam pištolj, ali nisam otvorio. Marko je kroz vrata rekao nešto zbog čega sam se ukočio.

„Ona ti nije rekla da joj je muž već šest mjeseci mrtav?“

Pomislio sam da laže. Međutim, poslao mi je fotografiju novinskog članka o smrti vlasnika nekoliko restorana. Na slici je bio upravo čovjek kojeg sam smatrao njenim mužem.

Otključao sam vrata.

Marko je ušao, pogledao torbu i opsovao.

„Znaš li čiji je to novac? Njen muž je prije smrti sakrio novac od svojih poslovnih partnera. Ona ga je pronašla, ali nije smjela sama da ga iznese. Zato je pronašla tebe.“

„A pištolj? Tvoja fotografija?“

„Da te uhvate s tim! Prije dvije sedmice neko je tim pištoljem ranio čovjeka koji je tražio novac. Ona hoće da ti podmetne oružje i pobjegne.“

Nisam mu vjerovao dok nije izvadio telefon i pokazao mi snimak sigurnosne kamere. Na njemu je moja ljubavnica predavala torbu nepoznatom muškarcu i govorila: „Sutra će sve biti kod njega. Policiji samo javite adresu.“

Tada sam shvatio da sam bio obična žrtva.

Marko me odvezao pravo u policiju. Predao sam torbu, telefon i sve poruke. Ispričao sam i za našu vezu, hotelske susrete i njene prijetnje.

Policija je narednog jutra pronašla moju ljubavnicu na autobuskoj stanici. Pokušavala je da pobjegne preko granice.

Ali najveći šok uslijedio je tokom saslušanja.

Ispostavilo se da Marko nije radio za njenog muža. Radio je za ljude kojima je pokojnik dugovao novac! Njegov zadatak bio je da pronađe torbu, a mene je spasio samo zato što sam mu bio prijatelj.

Kada sam ga suočio s tim, spustio je pogled.

„Da nisi otvorio vrata, oni bi došli po tebe.“

Poslije nekoliko dana policija je privela i Marka zbog njegove uloge u cijeloj priči. Meni su vratili telefon, ali ne i miran san.

Najgore je bilo kada sam morao sve priznati svojoj supruzi. Saslušala me bez ijedne suze, spakovala moje stvari i ostavila ih ispred vrata.

Rekla je samo: „Zbog tuđe žene izgubio si razum, a zbog svojih laži izgubio si porodicu.“

Danas živim sam. Žena s kojom sam planirao budućnost pokušala je da mi namjesti krivično djelo, najbolji prijatelj radio je za opasne ljude, a supruga mi više ne vjeruje.

I svaki put kada vidim neku torbu ostavljenu ispred svojih vrata, sjetim se koliko sam blizu bio da zbog jedne tajne veze izgubim mnogo više od braka.

Author: admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *