„Kako to mislite da nije htjela da me vidi?“, upitao sam radnicu doma.

Žena je spustila pogled i tiho odgovorila:

„Došla je da plati smještaj. Rekla je da je ne zovemo osim ako se nešto ozbiljno ne dogodi.“

Osjetio sam kako mi se steže u grudima. Moja jedina kćerka, koju sam odgajio, školovao i kojoj sam poslije ženine smrti dao sve što sam imao, nije željela ni da me pozdravi.

„Je li barem pitala kako sam?“

Radnica je ćutala. To mi je bio dovoljan odgovor.

Narednog dana zamolio sam da mi pomognu da nazovem kćerku. Ovog puta javila se.

„Tata, nemam vremena. Šta ti treba?“

„Ništa, sine. Samo sam htio da čujem tvoj glas.“

„Pa dobro si tamo. Imaš hranu, krevet i ljude koji brinu o tebi. Šta još hoćeš?“

„Hoću da dođem kući.“

Nastala je tišina.

„Tata, prodali smo kuću. Ne možeš se vratiti.“

Telefon mi je ispao iz ruke.

Kuću u kojoj sam sa suprugom proveo četrdeset godina prodali su dok sam ja sjedio u domu i čekao da završe renoviranje.

Te noći nisam spavao. Gledao sam kroz prozor i prisjećao se kako sam kćerku učio da vozi bicikl, kako sam radio dvije smjene da joj platim fakultet i kako sam joj poslije majčine smrti govorio da je ona sve što mi je ostalo.

Sutradan sam zamolio socijalnu radnicu da mi pomogne da provjerim šta se dogodilo s kućom. Nisam mogao da vjerujem da je sve završeno bez mog znanja.

Pokazalo se da sam prije nekoliko mjeseci potpisao dokument kojim sam kćerki dao ovlašćenje za prodaju. Rekla mi je tada da je to potrebno zbog sređivanja papira za renoviranje.

Nisam ni pročitao šta potpisujem.

Kada je ponovo došla u dom, zamolio sam radnicu da je pozove u moju sobu.

Ovog puta je ušla.

„Zašto si prodala našu kuću?“, pitao sam.

„Tata, trebale su nam pare. Imamo kredite, djeca rastu.“

„A gdje sam ja u svemu tome?“

„Pa ovdje ti ništa ne fali!“

Pokazao sam joj fotografiju njene majke koju sam držao pored kreveta.

„Tvoja majka je umrla u toj kući. Obećao sam joj da ću tu dočekati svoje posljednje dane.“

Kćerka je počela da plače, ali nije ponudila da me povede.

„Tata, ne mogu sada ništa promijeniti.“

Tada sam shvatio da sam za nju postao obaveza koju je najlakše platiti jednom mjesečno.

Prošla je godina dana. Uz pomoć socijalne radnice zatražio sam pravni savjet o prodaji kuće. Nisam uspio da vratim svoj dom, ali sam prestao da čekam kćerkin poziv.

U domu sam upoznao ljude koji imaju slične sudbine. Ponekad zajedno sjedimo u dvorištu i pričamo o djeci.

Prošle nedjelje kćerka je prvi put dovela mog dvanaestogodišnjeg unuka.

Dječak me je zagrlio i upitao:

„DEDO, ZAŠTO SI NAS OSTAVIO? MAMA KAŽE DA SI SAM HTIO DA ŽIVIŠ OVDJE!“

Nisam znao šta da mu kažem.

Samo sam ga privukao sebi i zaplakao.

Kćerka je stajala na vratima i ćutala.

Kada su krenuli, unuk se okrenuo i rekao:

„Dedo, kad porastem, ja ću imati kuću. Kod mene ćeš uvijek imati svoju sobu.“

Pomilovao sam ga po kosi.

„Samo ti porasti, sine moj.“

Nisam mu rekao da možda neću dočekati taj dan.

Te večeri prvi put nisam plakao zbog kuće koju sam izgubio.

Plakao sam jer je moje unuče, sa samo dvanaest godina, razumjelo ono što moja kćerka sa četrdeset pet nije.

STAROM ČOVJEKU NIJE NAJTEŽE KADA OSTANE BEZ KUĆE. NAJTEŽE JE KADA SHVATI DA VIŠE NEMA GDJE DA BUDE NEČIJI TATA.