Sudnica je bila puna. Staricin sin sjedio je u prvom redu, a njegova kćerka gledala me s takvom mržnjom da sam jedva podizala pogled.

Njihov advokat tvrdio je da sam iskoristila usamljenu, bolesnu ženu i nagovorila je da mi prepiše stan.

„ONA JE BILA SENILNA! NIJE ZNALA ŠTA POTPISUJE!“, povikao je njen sin.

Tada je sudija pozvao notara koji je sastavio testament.

Čovjek je ustao i rekao da je starica prilikom potpisivanja bila potpuno svjesna svojih postupaka. Ali onda je izvadio nešto što niko nije očekivao.

„POKOJNA GOSPOĐA OSTAVILA JE I VIDEO-SNIMAK. TRAŽILA JE DA SE PRIKAŽE AKO NJENA PORODICA OSPORI TESTAMENT.“

U sudnici je nastao muk.

Na ekranu se pojavila starica. Sjedjela je u svojoj omiljenoj fotelji, obučena u plavi džemper koji sam joj poklonila za rođendan.

„Ako ovo gledate, znači da moja djeca opet žele ono što im ne pripada“, započela je.

Njen sin je problijedio.

„Prije sedam godina operisala sam kuk. Molila sam sina da me odveze na kontrolu. Rekao mi je da nema vremena. Kćerku sam zvala kada tri dana nisam mogla da ustanem iz kreveta. Odgovorila mi je da platim nekoga.“

Starica je zastala, obrisala suzu i nastavila.

„A onda je jednog dana na moja vrata pokucala komšinica koju sam jedva poznavala. Donijela mi je supu i pitala treba li mi nešto iz prodavnice.“

Prepoznala sam naš prvi susret i zaplakala.

Ali onda je izgovorila nešto zbog čega je cijela sudnica zanijemila.

„MOJ SIN JE PRIJE ČETIRI GODINE TRAŽIO DA PRODAM STAN I DAM MU NOVAC ZA NJEGOVE DUGOVE. KADA SAM ODBILA, REKAO JE DA ĆU UMRIJETI SAMA!“

Njen sin je skočio sa stolice.

„TO JE LAŽ! ISKLJUČITE TO!“

Sudija ga je upozorio da sjedne.

Na snimku je starica nastavila:

„Nisam ostavila stan komšinici zato što mi je donosila namirnice. Ostavila sam joj ga zato što me nikada nije pitala šta će dobiti zauzvrat.“

Kada se snimak završio, u sudnici niko nije progovarao.

Postupak se nastavio. Sud je saslušao ljekara koji je potvrdio da je starica bila sposobna da odlučuje, kao i dvije komšinice koje su svjedočile o našim svakodnevnim susretima.

Nekoliko mjeseci kasnije donesena je presuda. Testament je ostao na snazi.

Njen sin me je sačekao ispred suda.

„UŽIVAJ U STANU KOJI SI NAM OTELA!“, procijedio je kroz zube.

Nisam mu odgovorila.

Kada sam prvi put ušla u stan kao njegova vlasnica, nisam osjećala sreću. Sve je mirisalo na staricu. Na stolu je još stajala njena šolja sa cvjetićima.

U kuhinjskoj ladici pronašla sam malu svesku. Na posljednjoj stranici pisalo je:

„Danas je opet došla. Donijela mi je jabuke i ostala dva sata. Nije ni pogledala na sat. Kako je lijepo kada nekome nisi teret.“

Sjela sam i dugo plakala.

Stan nisam prodala. U njemu danas živi moja kćerka, koja je staricu zvala bakom iako nisu bile u krvnom srodstvu.

A svake godine, na dan njene smrti, odnesemo cvijeće na grob.

Njena djeca tamo nikada nisu došla.

I svaki put kada stanem pred spomenik, sjetim se jedne njene rečenice:

„DIJETE MOJE, NIJE NAJTEŽE OSTARITI. NAJTEŽE JE KADA IMAŠ PORODICU, A NEMAŠ KOGA DA POZOVEŠ.“

Tek tada sam shvatila da mi nije ostavila samo stan. Ostavila mi je uspomenu na prijateljstvo koje se nije moglo kupiti nikakvim novcem.