Na fotografiji sam stajala ispred jedne zgrade, zagrljena s muškarcem kojeg sam dobro poznavala. Bio je to Dragan, moj bivši kolega, koji mi je posljednjih mjeseci pomagao dok je muž bio bolestan.

Zaova je mahala fotografijom i urlala: „EVO GA! DOK JE MOJ BRAT UMIRAO, ONA SE S OVIM VUKLA PO HOTELIMA!“

„To nije hotel! To je zgrada u kojoj Dragan radi!“, pokušala sam da objasnim.

Ali niko me nije slušao. Svekrva je počela da plače, a nekoliko rođaka okrenulo je glavu od mene. Najgore je bilo što su moja djeca stajala nekoliko metara dalje i slušala kako njihova tetka blati majku.

Tada sam izgubila strpljenje.

„DVIJE GODINE NISTE DOLAZILI DA GA OKUPATE, NAHRANITE ILI PRESVUČETE! A SAD STE DOŠLI DA MENI DRŽITE LEKCIJE?!“

Zaova mi je prišla toliko blizu da sam osjetila njen dah.

„Priznaj da si ga varala!“

Pogledala sam fotografiju još jednom. Nastala je onog dana kada sam od Dragana pozajmila novac za muževu terapiju. Zagrlila sam ga jer sam plakala od očaja, ne znajući kako ću platiti naredno liječenje.

Iz torbe sam izvadila potvrde o uplatama i pokazala ih svekru.

„Evo za šta mi je trebao Dragan! Vaš sin nije imao novca za lijekove, a vi ste mi govorili da se snađem!“

Svekar je spustio pogled. Zaova je pokušala da mi istrgne papire, ali ju je njen muž zaustavio.

„Prestani više!“, rekao joj je.

Onda se okrenuo prema meni.

„Moram nešto da ti priznam. Ona je te fotografije dobila prije tri mjeseca. Pokazala ih je i meni. Rekao sam joj da nema dokaza da si uradila bilo šta loše.“

Pogledala sam zaovu.

„Znači, tri mjeseca si čekala njegovu sahranu da me poniziš?“

Nije odgovorila.

Tada je moj četrnaestogodišnji sin prišao i stao između nas.

„Tetka, gdje si bila kad je tata noću plakao od bolova? Mama nije spavala, a ti nisi htjela ni da se javiš na telefon!“

Zaova je pokušala da ga prekine, ali on je nastavio:

„Tata mi je rekao da čuvam mamu kad njega više ne bude. Rekao je da je ona jedina ostala uz njega.“

Nastao je muk.

Poslije sahrane zaova me je nazvala. Nije se izvinila. Pitala je samo kada ćemo razgovarati o bratovoj imovini.

Tada sam shvatila da njeno ponašanje nije bilo samo posljedica tuge. Već je razmišljala o nasljedstvu.

Rekla sam joj da sve što ima u vezi s tim rješava zakonskim putem i prekinula vezu.

Prošlo je osam mjeseci. Dragan mi je i dalje prijatelj. Dug sam mu vratila čim sam uspjela da stanem na noge.

Sa zaovom više ne razgovaram.

Nedavno sam na groblju zatekla svježe cvijeće koje je ostavila. Nisam ga dirala. Ima pravo da tuguje za bratom.

Ali nikada joj neću oprostiti što je njegovu sahranu pretvorila u moje javno poniženje.

Muža sam izgubila poslije dvije godine borbe za njegov život. A njegovu porodicu onog dana kada sam ga sahranila.