U sali je nastala takva tišina da se čulo spuštanje čaše na sto. Stajala sam ukočena, dok su se pogledi svih gostiju okretali prema meni. Pokušala sam da se nasmijem i kažem da se muž šali, ali on je izvadio telefon.

„Sjedi, još nisam završio!“, rekao je hladno.

Na ekranu su bile moje poruke s jednim ljubavnikom. Osjetila sam kako mi krv udara u glavu. Pokušala sam da mu otmem telefon, ali me je odgurnuo.

„Petnaest godina sam te poštovao, a ti si od mene pravila budalu! I to ne s jednim, nego s trojicom!“

Moja majka je zaplakala, a svekrva ustala i krenula prema izlazu. Najgore je bilo što su među gostima sjedile dvije moje drugarice kojima sam se mjesecima hvalila svojim avanturama.

Jedna je pokušala da me odbrani, ali ju je muž prekinuo.

„Nemoj, Milena! Znam i da si joj ti čuvala leđa. Čitao sam vaše poruke!“

Tada sam izgubila kontrolu. Počela sam da vičem da me godinama zanemaruje, da među nama više nema strasti i da sam se osjećala kao obična kućna pomoćnica.

Muž je samo odmahnuo glavom.

„Mogla si da odeš. Niko te nije držao zaključanu.“

Uzela sam torbu i istrčala iz restorana. Bila sam uvjerena da će me barem jedan od ljubavnika primiti. Prvo sam pozvala onog iz Novog Sada. Kada sam mu kroz suze objasnila šta se dogodilo, odgovorio je da ima ženu i dvoje djece i da ne želi probleme.

Drugi mi je rekao da između nas nikada nije bilo ničeg ozbiljnog.

Treći se nije ni javio.

Te noći sam završila u hotelu. Ujutru me je sačekala poruka od muža: „Spakovao sam ti stvari. Djeca znaju da se razvodimo. O svemu ostalom razgovaraćemo preko advokata.“

Odmah sam otišla kući. Na vratima me je dočekala naša šesnaestogodišnja kćerka.

„Mama, cijelu noć sam plakala. Tata nam nije pokazivao tvoje poruke. Sama sam ih vidjela prije nekoliko dana, kada si mi dala telefon da naručim hranu.“

Pokušala sam da je zagrlim, ali se odmakla.

„Najgore je što si se nama smijala kad smo govorili koliko nam nedostaješ dok putuješ.“

Tada sam prvi put ostala bez odgovora.

Muž je pokrenuo razvod. Dogovaramo podjelu imovine i brigu o djeci, a ja već mjesec dana živim u iznajmljenom stanu. Ljubavnici su nestali iz mog života čim su saznali da više nisam žena koja može krišom da dolazi.

Prije nekoliko dana srela sam jednu od drugarica kojoj sam se nekada hvalila.

Pitala me je: „I, kako su tvoja tri gospodina?“

Spustila sam pogled, a ona je dodala:

„Čudno, imala si četvoricu muškaraca u životu, a kad ti je bilo najteže, nijedan nije bio pored tebe.“

Nisam joj ništa odgovorila. Jer me je najviše boljelo to što je bila u pravu.