Pet godina kasnije
…a on je samo spustio pogled i rekao: „Nemoj mi to raditi. Ne znaš koliko sam puta zamišljao da ćeš se vratiti.“
Ta rečenica me je presjekla. Očekivala sam da će pristati bez razmišljanja, a umjesto toga djelovao je kao čovjek koji se svim silama pokušava kontrolisati. Pitala sam ga da li me još voli. Nije odgovorio, samo je predložio da sjednemo negdje i popričamo.
Ušli smo u mali kafić. Prvih deset minuta pričali smo o nevažnim stvarima, a onda je izvadio telefon i pokazao mi fotografiju djevojke. „Ženim se za tri mjeseca.“
Osjetila sam ljubomoru kakvu nisam imala pravo da osjećam. Ja sam bila ta koja ga je ostavila. Ja sam se udala za čovjeka kojeg nikada nisam voljela samo zato što mi je pružio život bez brige o novcu.
„Voliš li je?“ pitala sam.
Dugo je ćutao. „Volim mir koji imam s njom. A tebe sam volio toliko da poslije tebe godinama nisam znao šta ću sa sobom.“
Ustala sam i rekla da moram otići. Krenuo je za mnom. Na ulici me uhvatio za ruku i tada sam napravila ono zbog čega sam kasnije poželjela da mogu vratiti vrijeme — poljubila sam ga.
Uzvratio je samo na trenutak, a onda se odmakao.
„Neću da postanem ono zbog čega ćeš sutra mrziti sebe.“
Vratila sam se u Belgiju dva dana ranije. Mužu nisam rekla ništa, ali više nisam mogla da ga gledam isto. Sedmicama sam razmišljala o tom susretu, sve dok jedne večeri nije sjeo preko puta mene i spustio moj telefon na sto.
„Ko je Marko?“
Srce mi je stalo. Na ekranu je bila poruka koju nisam ni vidjela.
„Moramo završiti razgovor koji smo počeli.“
Nisam više lagala. Ispričala sam mu sve — i za susret, i za poljubac, ali i ono mnogo gore: da sam prije pet godina u brak ušla zbog sigurnosti i novca.
Mislila sam da će vikati. Nije.
Samo je rekao: „Znao sam da me ne voliš kao ja tebe. Samo sam se nadao da ćeš jednog dana početi.“
Ta rečenica me je slomila više od bilo kakve svađe.
Razveli smo se nekoliko mjeseci kasnije. Nisam odmah potrčala bivšem. Prvi put sam morala naučiti da živim sama, bez muževog novca i bez ideje da će me neka stara ljubav spasiti.
A Marko?
Nije se oženio. Sreli smo se ponovo skoro godinu kasnije, sasvim slučajno, na istom mjestu gdje smo se prvi put sreli poslije pet godina.
Ovog puta nisam imala muža kojeg varam, a on nije imao djevojku kojoj nešto krije.
Prišao mi je, nasmijao se i rekao:
„Hoćemo li sada konačno početi kako treba?“
Pružila sam mu ruku.
Jer sam tek tada shvatila da sam prije pet godina izabrala novac umjesto ljubavi — ali da druga prilika ne vrijedi ništa ako zbog nje ponovo moraš nekoga prevariti.
