Ispod naše spavaće sobe

Muž je donio pajser i pokušao da podigne metalni poklopac. Nije se pomjerao. Tek kada sam lampom osvijetlila ivicu, primijetila sam malu bravicu. Pored nje, gotovo nevidljivo, bila su urezana još četiri broja: 1987.

„Ovo nema nikakvog smisla“, rekao je. „Kuća je završena prije osam godina.“

Ukucao je 1987.

Začuo se klik.

Poklopac se otvorio.

Ispod njega nije bila zemlja, već usko betonsko stepenište koje se spuštalo pravo ispod kuće. Pogledali smo se. Oboje smo znali svaki metar temelja koji je kopan kada smo gradili. Nikakvog podruma nije bilo.

Pozvali smo mog brata i komšiju da ne silazimo sami.

Na dnu stepenica pronašli smo malu prostoriju. Prašina je bila svuda, ali po sredini poda vidjeli su se svježi tragovi obuće.

Neko je nedavno bio unutra.

Uz zid su stajale stare police, nekoliko kutija i metalni sto. Na njemu baterijska lampa, prazna flaša vode i sat.

Sat je bio zaustavljen na 03:29.

Tada mi je postalo muka.

U jednoj kutiji pronašli smo stare dokumente o zemljištu. Parcela na kojoj smo napravili kuću nekada je pripadala čovjeku koji je nestao krajem osamdesetih. Njegova kuća je srušena mnogo prije nego što smo mi kupili plac.

Ali podzemna prostorija očigledno nije.

„Kako ovo niko nije vidio dok smo kopali temelje?“, pitala sam.

Muž je počeo pregledati zidove.

I onda je pronašao odgovor.

Stepenice nisu vodile samo prema našoj kući. Sa druge strane prostorije nalazio se uzak tunel.

Pratili smo ga desetak metara i izašli kroz zarđala metalna vrata — pravo u napuštenu šupu na susjednoj parceli.

Pozvali smo policiju.

Iste večeri pronašli su čovjeka koji je koristio tunel.

Bio je to sin nekadašnjeg vlasnika zemljišta.

Objasnio je da je kao dječak znao za sklonište koje je njegov otac napravio. Godinama nije dolazio, ali se nedavno vratio tražeći dokumente za koje je vjerovao da ih je otac sakrio unutra.

Noću je ulazio kroz staru šupu.

A grebanje?

Pokušavao je odozdo da pomjeri metalni poklopac jer nije znao da smo preko starog ulaza postavili pod spavaće sobe.

Ostalo je samo jedno pitanje.

„Zašto je na poklopcu ugravirano 03:29?“

Čovjek me je nekoliko sekundi gledao.

„Nije 03:29.“

Prišao je poklopcu, obrisao rđu i okrenuo ga.

29.03.

Datum.

„Tog dana je moj otac posljednji put viđen.“

Odjednom niko više nije govorio.

Jer prema starom policijskom zapisniku koji smo kasnije pronašli, njegov otac nije nestao negdje u gradu.

Posljednji put je viđen upravo na ovoj parceli.