Nije moj nivo
Vidim kako prilazi stolu nekoliko metara dalje. Za njim ustaju dvojica muškaraca u odijelima, a konobar mu odmah prilazi i pruža ruku. Pomislim da je možda neki stalni gost. Onda se ispred kafića zaustavlja crni automobil. Momak otvara zadnja vrata, uzima sako i navlači ga preko obične majice.
U tom trenutku vlasnik kafića izlazi napolje i kaže dovoljno glasno da čujem: „Gospodine Markoviću, nisam znao da ste već stigli. Vaš sto je spreman na spratu.“
Zaledim se.
Čovjek kojeg sam prije minut odmjerila od glave do pete i zaključila da „nije moj nivo“ upravo ulazi u dio restorana u koji obični gosti nisu ni puštani. Iz radoznalosti uzmem telefon i ukucam njegovo ime. Prva fotografija koja izađe — on. Vlasnik velike građevinske kompanije, nekoliko hotela i restorana. Na fotografijama odijela, satovi, luksuzni automobili. A danas farmerke i obična majica.
Postane mi neprijatno, ali onda sebi kažem: „Dobro, nisam mogla znati.“
Poslije desetak minuta stiže čovjek kojeg sam čekala. Upoznali smo se preko društvenih mreža. Na slikama djelovao savršeno: skupo odijelo, automobil, putovanja. Sjeda preko puta mene i već nakon nekoliko minuta počinje da priča koliko zarađuje, gdje ljetuje i kakve žene voli.
A onda prilazi konobar.
„Gospodine, samo da vas podsjetim na račun od prošlog puta.“
Moj pratilac problijedi.
„Kasnije ćemo.“
Konobar se nagne i tiho kaže: „Rekli su mi da više ne mogu da vam pišem na crtu.“
Nisam znala gdje da gledam.
Nakon pola sata čovjek dobija „hitan poziv“, ustaje i kaže da mora samo do automobila. Ostavlja mene da platim dvije kafe i bocu vina koju je sam naručio. Čekam pet minuta. Deset. Petnaest.
Ne vraća se.
Dok vadim novčanik, neko iza mene kaže:
„Izgleda da ipak čekate nekoga.“
Okrenem se. Onaj momak u farmerkama.
Pocrvenim.
„Izgleda da više ne čekam.“
Nasmeje se i sjedne, ali ovog puta ne pita smije li.
„Znate“, kaže, „čuo sam kad ste rekli da čekate nekoga. Zato sam i otišao. Nisam htio da smetam.“
Spustim pogled i priznam:
„Nije samo zbog toga. Pomislila sam da… niste moj nivo.“
Ćuti nekoliko sekundi.
„A sad jesam?“
Ta rečenica me presiječe.
Pokušam da se izvučem, ali on samo odmahne glavom.
„Ne morate ništa objašnjavati. Samo nemojte sljedeći put čovjeka procijeniti po majici. Kao što ne treba ni po automobilu.“
Pozove konobara, plati moj račun i ustane.
„Ovo nije poziv na večeru. Samo lekcija koju ste već dovoljno skupo platili.“
Ode.
Mjesec dana kasnije ponovo sam došla u isti kafić. Namjerno u običnim patikama, farmerkama i bez šminke.
Sjeo je za sto do mene, pogledao me i nasmijao se.
„Čekate nekoga?“
Ovog puta sam pomjerila stolicu i rekla:
„Da. Vas, ako želite da sjednete.“
Taj čovjek danas je moj muž.
A onu njegovu staru običnu majicu i dalje čuvamo. Kad god počnem da sudim nekome na prvi pogled, samo je izvadi iz ormara i pita:
„Je l’ ovo još uvijek nije tvoj nivo?“
