Kutija sa tavana

Pogledala sam na sat. Bilo je 01:58.

„Kakvo današnje vrijeme?“ pitala sam.

Muž je spustio kutiju na pod i pokazao mi poklopac. Crnim markerom bilo je napisano: 02:17.

„Još devetnaest minuta“, rekao je tiho.

Otvorili smo kutiju. Unutra su bile stvari koje sam odmah prepoznala: moja stara crvena haljina, njegov pokvareni sat, dječja igračka koju smo bacili prije nego što smo se uopšte uselili u ovu kuću. Ali ispod svega nalazila se fotografija.

Na njoj smo bili muž i ja.

Snimljeni u našoj spavaćoj sobi te noći.

Na digitalnom satu pored kreveta pisalo je 01:55.

Muž je problijedio.

„Neko je ovo fotografisao prije tri minuta.“

U tom trenutku ponovo su se začuli koraci na tavanu.

Ovog puta oboje smo ih čuli.

Polako. Teško.

Korak. Pauza. Korak.

A onda — tri jaka udarca tačno iznad naših glava.

Muž je zgrabio lampu i krenuo prema stepenicama. Nisam htjela ostati sama pa sam pošla za njim.

Na tavanu nije bilo nikoga.

Ali kutija više nije bila tamo gdje ju je pronašao.

Na podu je ostao samo komad papira.

Na njemu je pisalo:

„NE OTVARAJTE VRATA U 02:17.“

Sišli smo i zaključali ulazna vrata. Muž je provjerio prozore. Ja sam gledala u sat.

02:15.

02:16.

A onda se tačno u 02:17 začulo zvono.

Jednom.

Pa drugi put.

Niko se nije pomjerao.

Tada je neko sa druge strane vrata rekao:

„Otvorite. Policija.“

Muž je krenuo prema vratima, ali sam ga uhvatila za ruku.

„Papir.“

Pogledali smo kroz prozor. Ispred kuće nije bilo policijskog automobila.

Čovjek je ponovo pokucao.

„Znamo da ste unutra.“

A onda sam čula nešto mnogo gore.

Isti glas začuo se iza nas.

„Nemojte otvarati.“

Okrenuli smo se.

Na stepenicama prema tavanu stajao je stariji čovjek kojeg nikada nisam vidjela.

Muž je zgrabio stolicu, ali čovjek je podigao ruke.

„Ja sam živio ovdje prije vas“, rekao je. „Prije deset godina sakrio sam tu kutiju. Neko je tada ulazio u kuću dok smo spavali. Ostavljao stvari, fotografisao nas i pisao vrijeme kada će se vratiti.“

„Kako ste ušli?“ viknula sam.

Čovjek je pokazao prema tavanu.

Iza stare drvene obloge postojao je uzak prolaz koji je vodio do napuštenog dijela susjedne kuće.

Odjednom se ulazna brava počela okretati.

Čovjek je problijedio.

„To je on.“

Muž je odmah pozvao policiju. Čim je čovjek pred vratima čuo sirene, pobjegao je.

Policija ga je pronašla nekoliko ulica dalje.

Ispostavilo se da je godinama krišom ulazio u stare kuće kroz povezane tavanske prolaze. Na njegovom telefonu pronađene su desetine fotografija naše kuće — neke snimljene dok smo spavali.

Sutradan smo zazidali prolaz.

Mislila sam da je gotovo.

Sve dok radnik nije skinuo posljednju dasku i pozvao me.

Iza nje je bilo ispisano na desetine datuma i vremena.

Posljednji zapis bio je svjež.

Na njemu je stajao datum od sutra.