Djevojčica na tramvajskoj stanici
„Znate li zašto ja imam samo jedno oko?“
Djeca su se pogledala. Smijeh je odmah utihnuo.
Jedan dječak je ipak slegnuo ramenima i dobacio: „Pa šta?“
Djevojčica je i dalje bila potpuno mirna.
„Zato što je moj mlađi brat danas živ.“
Više se niko nije smijao.
Stajao sam nekoliko koraka dalje i gledao je. Nisam znao da li da se umiješam, ali sada sam želio čuti šta će reći.
„Prošle godine smo išli kod bake“, nastavila je. „Na raskrsnici je jedan auto prošao kroz crveno. Brat je krenuo preko ulice. Ja sam potrčala za njim i gurnula ga.“
Zastala je.
„On je pao na trotoar. Ja nisam stigla.“
Djevojčica koja joj se nekoliko sekundi ranije rugala spustila je pogled.
„Staklo mi je povrijedilo oko. Doktori su pokušali da ga spasu, ali nisu mogli.“
Jedan od dječaka tiho je upitao:
„A brat?“
Prvi put joj se osmijeh još više raširio.
„Njemu nije bilo ništa. Imao je samo ogrebano koljeno. Mama kaže da sam mu spasila život.“
Nastala je ona neprijatna tišina u kojoj niko ne zna šta da uradi sa riječima koje je upravo izgovorio.
Tada se začulo zvono tramvaja.
Djevojčica je namjestila ranac i krenula prema vratima. Mislio sam da će jednostavno otići.
Ali dječak koji joj se najviše rugao potrčao je za njom.
„Čekaj!“
Okrenula se.
„Izvini.“
Nije ništa odgovarala.
„Stvarno nisam znao“, dodao je.
Ona ga pogleda i reče:
„Nisi morao znati.“
Dječak se zbunio.
„Kako misliš?“
„Ne moraš znati nečiju priču da mu se ne bi rugao.“
Ta rečenica me pogodila više od svega što sam tog jutra čuo.
Ušla je u tramvaj. Ostalo troje djece ušlo je za njom, ali sada niko nije dobacivao ništa.
Sjeo sam nekoliko mjesta iza njih.
Poslije dvije stanice primijetio sam nešto što me natjeralo da se nasmiješim.
Dječak koji ju je zadirkivao izvadio je čokoladicu iz ranca, prelomio je napola i pružio joj polovinu.
Ona je uzela.
Počeli su razgovarati kao da se prije deset minuta ništa nije dogodilo.
Na sljedećoj stanici ušla je žena sa malim dječakom. Mališan je odmah potrčao prema djevojčici i zagrlio je.
„Seko!“
Shvatio sam ko je.
Djevojčica mu je popravila kapu, uhvatila ga za ruku i izašla s njim.
Troje djece ostalo je na prozoru i gledalo za njima.
A dječak koji joj se rugao samo je tiho rekao:
„Ona je baš hrabra.“
Tog jutra sam krenuo na posao kao i svakog drugog dana.
Ali sam na posao stigao sa jednom rečenicom koju nisam zaboravio:
Ne moraš znati nečiju priču da bi znao da ga ne treba povrijediti.
