Iz zgrade je izašla žena u tamnoj jakni, ali nije krenula prema mom autu. Prošla je kraj njega kao da ga ne vidi, zastala na uglu i pogledala prema kolima koja su je pratila. Iz zadnjeg sjedišta izašao je muškarac. Krenuo je za njom, a meni je u tom trenutku stigla poruka: „Molim te, nazovi policiju. On mi je uzeo telefon. Pišem sa starog.“

Pozvala sam odmah. Rekla sam gdje stojim i opisala oboje. Muškarac je ubrzao, a žena potrčala nazad prema zgradi. Vrata haustora bila su zaključana. Nisam izlazila iz auta da glumim junaka; uključila sam sirenu i duga svjetla. Nekoliko ljudi pojavilo se na prozorima. Muškarac je zastao i odmakao se od nje.

Žena je dotrčala do mog prozora. „Zaključaj vrata“, rekla je. Tek tada sam vidjela da joj se tresu ruke. Muškarac je tvrdio da mu je supruga i da samo želi razgovor. Ona je kroz staklo rekla: „Bivši muž. Imam zabranu prilaska.“ Policija je stigla dok je još pokušavao da objasni prolaznicima kako se sve „pogrešno razumjelo“.

Kad je dala izjavu, objasnila mi je zašto mi je na brisaču prvo ostavila onu čudnu cedulju. Vidjela je da sam u kolima, ali i njega kako sjedi preko puta i prati svaki njen korak. Nije smjela odmah napisati da je u opasnosti. Nadala se da ću joj odgovoriti pa da će moći zatražiti pomoć bez poziva koji bi on čuo. Srce na papiru nacrtala je da poruka izgleda kao bezazlen flert.

„Zašto baš moj auto?“ pitala sam. Rekla je da me je vidjela kako sjedim sama i čekam da se parking isprazni. Moj automobil joj je bio najbliži ulazu. Izvinila se što me je uvukla u to. Nisam znala šta da kažem osim da mi je drago što je uspjela poslati drugu poruku.

Policajac me je zamolio da sačuvam cedulju i poruke. Nekoliko dana kasnije javili su mi da je moj poziv zabilježen uz njenu prijavu. Žena mi je poslala kratko „Hvala“. Odgovorila sam da mi ništa ne duguje.

Još imam onu cedulju. Kad je prvi put pročitam, vidim samo nespretnu šalu o pet minuta i nacrtano srce. Kad je okrenem, sjetim se koliko je pažljivo morala birati riječi dok ju je neko posmatrao.