Došla nam je djevojka na sezonski rad

„Gazdarice, ja ne radim ovoliko zato što volim novac“, rekla je tiho. „Radim jer moram da skupim određenu sumu prije kraja sezone.“

Pitala sam je da li je nekome dužna. Spustila je pogled i iz džepa izvadila presavijenu fotografiju. Na njoj je bila djevojčica od možda šest godina.

„Moja kćerka.“

Odmah sam pomislila da novac šalje djetetu, ali onda je izgovorila nešto što nisam očekivala.

„Nije kod mene. Već dvije godine živi kod mog bivšeg muža. Kada sam ostala bez posla, on je iskoristio situaciju. Sada pokušavam ponovo da stanem na noge. Treba mi stan, stalna primanja i dovoljno novca da mogu dokazati da mogu brinuti o njoj.“

Od tog dana više joj nisam dozvoljavala da radi dvije smjene. Ipak, primijetila sam da poslije posla odlazi negdje i vraća se kasno.

Jedne večeri krenula sam za njom.

Ušla je u mali restoran nekoliko ulica dalje.

Kroz prozor sam je vidjela kako vezuje kecelju.

Radila je i tamo.

Sutradan sam je pozvala i naljutila se. „Ovako ćeš završiti u bolnici.“

Zaplakala je.

„Još mi nedostaje 4.000 eura.“

Tada sam donijela odluku. Ponudila sam joj ugovor za stalno i sobu koju smo imali iznad lokala. Nije mogla da vjeruje.

Sezona se završila, a ona je ostala.

Nekoliko mjeseci kasnije utrčala je u moju kancelariju držeći telefon. Plakala je toliko da nije mogla govoriti.

Pomislila sam da se dogodilo nešto loše.

Samo mi je pokazala poruku advokata.

Dobila je mogućnost da kćerka ponovo živi s njom.

Zagrlila sam je, a onda mi je priznala još nešto.

„Postoji razlog zbog kojeg sam baš kod vas tražila posao.“

Zbunila sam se.

Iz torbe je izvadila staru fotografiju mog lokala. Ispred njega je stajao moj pokojni otac.

Pored njega — mlada žena.

„To je moja mama“, rekla je.

Nisam razumjela.

„Prije dvadeset godina došla je ovdje bez novca. Vaš otac joj je dao prvi posao, smještaj i platu unaprijed. Uvijek mi je pričala da joj je jedan čovjek pomogao kada nije imala nikoga.“

Zaledila sam se.

„Kako si znala da je ovo moj lokal?“

„Mama je sačuvala fotografiju. Umrla je prije tri godine. Kada sam ostala bez svega, pronašla sam je među njenim stvarima.“

Pogledala je prema vratima kroz koja je prvi put ušla nekoliko mjeseci ranije.

„Nisam došla slučajno. Samo nisam znala hoćete li biti kao vaš otac.“

Nisam uspjela ništa da kažem.

Godinu dana kasnije postala je poslovođa.

A prvog dana nove sezone u lokal je ušao mladić sa rancem i pitao imamo li bilo kakav posao.

Pogledala me, nasmijala se i rekla:

„Gazdarice, ovog uzimam ja. Red je da vratimo dug.“