Koverta mi je ispala iz ruku. Na papiriću je bila adresa apartmana koji sam rezervisala i broj telefona vlasnika. Otac je, ne govoreći mi ništa, uplatio čitav boravak za nas dvoje. Uz potvrdu je ostavio kratku poruku: „Ako ja ne stignem, idi ti. Nemoj ponovo odlagati život.“

Nisam mogla ni pomisliti na more. Dani poslije sahrane prolazili su u tišini, sve dok me vlasnik apartmana nije pozvao. Rekao je da je otac insistirao da rezervacija glasi na moje ime i da mu je ostavio još jednu stvar. Spakovala sam njegovu košulju i fotografiju nas dvoje, pa prvi put otišla sama putem kojim smo planirali zajedno.

Čovjek me je dočekao ispred male kuće uz obalu i pružio mi stari fotoaparat. U njemu je bila memorijska kartica puna očevih snimaka. Govorio je u kameru kao da sjedi pored mene: pričao je o majci, o mom djetinjstvu i o svim trenucima kada je odbijao more jer nije imao novca. Tek tada sam shvatila zašto me je posljednjih mjeseci stalno ispitivao kada mogu dobiti slobodne dane.

Na posljednjem snimku bio je vidno umoran. „Doktori kažu da nemam mnogo vremena. Nemoj se ljutiti što ti nisam rekao. Nisam htio da naše posljednje dane pretvorim u čekanje kraja.“ Zatim se nasmiješio i zamolio me da sljedećeg jutra odem do stijene iza svjetionika.

Tamo sam pronašla čovjeka koji je držao štap za pecanje. Bio je očev prijatelj iz vojske, čovjek za kojeg nikada nisam čula. Predao mi je kutiju sa svim razglednicama koje mi je otac kupovao tokom života, ali ih nikada nije slao jer se stidio svojih kratkih putovanja i skromnih poklona.

Na posljednjoj razglednici pisalo je: „More nisam dočekao, ali sam dočekao da imam kćerku koja me nikada nije ostavila.“ Sjela sam na stijenu i prvi put nakon sahrane zaplakala bez osjećaja krivice. Otišla sam sama, ali sam se kući vratila sa više očevih riječi nego što sam ih čula tokom čitavog života.