Unutra je bila sićušna fotografija.

Na njoj smo bili ja i moj bivši.

Snimljena je posljednjeg ljeta naše veze.

Zaledila sam se jer se nisam ni sjećala da ta fotografija postoji.

Moj sadašnji dečko ju je pogledao, pa mene.

„Znači zato ga nisi nosila?“

„Nisam ni znala da je unutra“, odgovorila sam.

Nije djelovao uvjereno.

Pokušala sam objasniti da mi je privjesak bivši poklonio samo nekoliko dana prije raskida i da ga nakon toga nikada nisam otvorila.

Ali onda je moj dečko primijetio nešto iza fotografije.

Izvukao je savijeni komadić papira.

Na njemu je bilo napisano:

„Ako ikada otvoriš ovo, znači da me se još sjećaš.“

Srce mi je potonulo.

Sadašnji dečko se samo nasmijao bez veselja.

„Lijepo.“

Značila mi je njegova reakcija više nego što sam očekivala.

Nisam voljela bivšeg. Ali kada sam pogledala staru fotografiju, osjetila sam onu čudnu mješavinu nostalgije i tuge za vremenom koje više ne postoji.

To sam i priznala.

„Sjećam ga se. Naravno da ga se sjećam. Ali to ne znači da želim da se vratim.“

Moj dečko je dugo ćutao.

Tada mi je priznao da njega ne plaši fotografija, nego nešto drugo.

Njegova prethodna djevojka vratila se bivšem poslije dvije godine veze s njim.

Zbog toga je svaki trag moje prošlosti doživljavao kao upozorenje.

Sjeli smo i razgovarali skoro cijelu noć.

Na kraju sam uzela privjesak i pitala ga šta misli da treba da uradim s njim.

„Ništa“, rekao je. „To je tvoja stvar.“

Sutradan sam fotografiju i poruku stavila u kutiju sa starim uspomenama, a privjesak vratila u ladicu.

Nisam ga bacila.

Ne zato što sam željela bivšeg nazad.

Nego zato što sam shvatila da ne moramo uništiti prošlost da bismo dokazali da biramo sadašnjost.

Moj dečko je nekoliko dana kasnije pronašao kutiju.

Pogledao me i rekao:

„Sad razumijem.“

„Šta?“

„Da uspomena nije isto što i želja.“

I prvi put otkako je otvorio privjesak, ponovo se nasmijao normalno.