Nasmejao se i rekao: „Naravno da te se sjećam. Samo nisam znao hoćeš li se ti ikada sjetiti mene.“

Zbunilo me to. Rekao sam mu da se sjećam samo sendviča koje mi je davao prije škole i da sam tada mislio da je jednostavno dobar komšija.

On je dugo ćutao, pa me pozvao da sjednem.

„Nisam ti davao sendviče zato što sam bio posebno dobar“, rekao je. „Davao sam ti jer sam znao da ih kod kuće često nemaš.“

Osjetio sam kako mi se stomak steže. Kao dijete nisam shvatao koliko smo zapravo teško živjeli. Majka je radila dvije smjene, otac je tada već bio bolestan, a ja sam vjerovao da svi ljudi ponekad idu u školu bez doručka.

Čovjek je ustao i iz kuće donio staru kutiju. U njoj su bile fotografije, računi i nekoliko papirića ispisanih rukom moje majke.

Na jednom je pisalo: „Hvala što ga ne puštaš gladnog.“

Ostao sam bez riječi.

Tada mi je ispričao da je moja majka godinama odbijala pomoć. Zato je on smislio priču da svakog jutra „ima višak“ sendviča i da bi ih ionako bacio.

„Htio sam da ne znaš“, rekao je. „Djeca ne treba da nose brige odraslih.“

Mislio sam da je to cijela priča.

Ali onda je izvadio još jedan papir.

Bio je to dokaz o uplati školske ekskurzije iz četvrtog razreda. Sjećao sam se te ekskurzije. Majka mi je tada rekla da je dobila neku zaostalu dnevnicu i da zato mogu da idem.

Nije bila dnevnica.

Platio je on.

Pitao sam ga zašto nikada nije tražio da mu vratimo.

Samo se nasmijao.

„Jer nisam davao zajam.“

Tada sam shvatio da čovjek kog sam skoro zaboravio zna dio mog djetinjstva koji ni ja sam nisam znao.

Sutradan sam ponovo došao. Donio sam mu namirnice, ali nije htio da ih uzme.

„Ako baš hoćeš da mi vratiš“, rekao je, „uradi isto nekome kad vidiš da mu treba.“

Nekoliko dana kasnije vidio sam dječaka ispred prodavnice kako broji sitniš i vraća pecivo na policu.

Kupio sam mu doručak.

Dok je odlazio, čovjek iz komšiluka je stajao preko puta ulice i gledao me.

Nije ništa rekao.

Samo je klimnuo glavom.