Tog dana, dok smo gledali u kovertu sa potvrdom o uplati, muž i ja smo ćutali. Iznos je bio mnogo veći nego ranije. Na dnu je, kao i uvijek, pisalo samo: „Anonimni donator“. Ana nikada nije saznala da smo to bili mi, a mi smo mislili da tako treba da ostane.

Prošle su godine. Naša kćerka je završila fakultet, udala se i preselila. Jednog popodneva zazvonio je telefon. Javila se nepoznata žena i pitala da li sam ja majka djevojke koja je prije mnogo godina živjela u studentskom domu. Kada sam rekla da jesam, začula sam tišinu.

„Ja sam Ana.“

Srce mi je stalo. Rekla je da nas je tražila mjesecima. Završila je fakultet, zaposlila se i sada vodi malu firmu. A onda je izgovorila nešto što nisam očekivala: „Znam da ste vi slali novac.“

Pitala sam kako je saznala. Ispričala mi je da je žena na šalteru, pred penziju, slučajno pomenula prezime osobe koja je godinama dolazila u isto vrijeme i uplaćivala isti iznos. Ana je spojila sve.

Mislila sam da zove samo da zahvali. Ali rekla je: „Nisam vas zvala zbog toga. Treba mi pomoć.“

Sljedećeg dana došla je kod nas sa fasciklom. U njoj su bile stipendije za deset studenata iz siromašnih porodica. Objasnila je da već dvije godine odvaja dio zarade i pomaže mladima koji bi zbog novca odustali od studija.

„Vi ste meni tada poslali malo, ali meni je to bilo dovoljno da ne odustanem. Sad hoću da isto uradim za nekog drugog.“

Na posljednjoj stranici nalazio se naziv fonda. Zvao se po našem pokojnom sinu, o kome smo joj jednom davno pričali.

Muž je tada prvi put zaplakao pred njom.

Ana nije došla da nam vrati novac. Vratila nam je nešto mnogo veće — dokaz da dobro koje uradiš ponekad nastavi da živi tamo gdje ga više ne možeš ni vidjeti.