Starac se nagnuo prema prozoru i tihim glasom rekao: „Djeco, nemojte više dolaziti ovdje.“

Prvo sam pomislio da je vlasnik kuće i da će nas otjerati. Spustio sam prozor i pokušao da se našalim, ali on se nije nasmijao. Pokazao je prema staroj kući i rekao da je njegova. Napuštena je već dvadeset godina, otkako mu je žena umrla.

Onda je dodao nešto zbog čega smo oboje zaćutali: „Nije problem što ste ovdje. Problem je što vas već nekoliko večeri neko posmatra.“

Djevojka me je uhvatila za ruku. Starac je rekao da živi nekoliko stotina metara dalje i da povremeno dolazi da obiđe imanje. Prethodne dvije večeri vidio je automobil ugašenih svjetala iza šume. Kad bi naš auto otišao, odlazio bi i taj.

Mislio sam da nas plaši. Ali kada sam izašao iz auta i pogledao prema putu, u daljini su se zaista upalila svjetla. Auto je odmah krenuo.

Pozvali smo policiju. Ispostavilo se da nas nije pratio nikakav misteriozni stranac, nego njen bivši dečko, sa kojim je raskinula nekoliko mjeseci prije mene. Nije mogao da prihvati raskid i pokušavao je da sazna gdje izlazi i s kim se viđa. Nije nam nikada prišao, ali činjenica da nas je pratio bila je dovoljna da se sve promijeni.

Njeni roditelji su saznali, policija ga je upozorila, a mi više nikada nismo otišli na onu stazu.

Najčudnije je bilo to što smo starca poslije toga počeli povremeno obilaziti. Bio je usamljen i, kako je govorio, bilo mu je drago da kuća makar zbog nas više nije potpuno zaboravljena.

Naša mladalačka veza nije trajala zauvijek. Poslije nekoliko godina život nas je odveo na različite strane. Ali i danas, kada prođem tim putem, pogledam prema zarasloj stazi.

Ne sjetim se prvo djevojke ni naših večeri u autu. Sjetim se starca koji je jedne noći pokucao na prozor i možda spriječio mnogo veći problem samo zato što je obratio pažnju na ono što se dešava oko njegove stare kuće.