Tada je skočio sa ležaja i zgrabio ključeve od auta.

„Čekaj… kažeš da si ovo našla u autu? Gdje tačno?“

Pokazala sam mu ispod kojeg sjedišta. Umjesto da se pravda, počeo je da se smije. Meni je tek tada pukao film.

„Tebi je ovo smiješno?!“

„Jeste, jer taj auto juče nisam vozio ja.“

Zastala sam. Automobil je naš, ali ga povremeno koristi i naš sin koji ima 19 godina. Odmah sam shvatila šta pokušava da kaže, ali nisam željela da povjerujem tek tako.

Pozvali smo sina. Čim je vidio šta držim u ruci, pocrvenio je do ušiju.

„Mama, molim te…“

Muž me pogledao i samo rekao: „Eto.“

Sin je priznao da je prethodne večeri vozio djevojku kući. Bili su zajedno nekoliko mjeseci, ali nama još nije rekao za nju. Minduša joj je očigledno ispala dok je sjedila naprijed.

Meni je trebalo nekoliko sekundi da shvatim šta sam upravo napravila.

Petnaest godina braka sam u glavi srušila za manje od pet minuta.

Muž je bio ljut, ali ne zbog optužbe za prevaru.

„Znači toliko mi vjeruješ? Nađeš jednu mindušu i odmah sam kriv?“

Tu nisam imala dobar odgovor.

Istina je bila da prethodnih mjeseci nismo bili baš najbolji. Radio je duže, manje smo razgovarali i ja sam od tih sitnica već napravila cijelu priču u svojoj glavi. Minduša mi je samo djelovala kao dokaz za nešto čega sam se već plašila.

Izvinila sam mu se. Nije odmah prešao preko toga. Te večeri smo prvi put poslije dugo vremena stvarno razgovarali o tome šta nam se dešava.

A sin?

On je uzeo mindušu, stavio je u džep i na izlasku rekao:

„Super. Sad moram djevojci objasniti gdje joj je nestala minduša i kako je skoro razvela moje roditelje.“

Prvi se nasmijao muž. Onda ja.

Minduša nije otkrila njegovu prevaru.

Otkrila je koliko smo se nas dvoje udaljili — i koliko sam brzo bila spremna da povjerujem u najgore.