Čim sam prišao kapiji, vidio sam muški bicikl naslonjen iza šupe. Nisam ga prepoznao. Prvo sam pomislio da je neko od komšija svratio, ali onda sam kroz otvoren prozor čuo muški glas iz kuće.

Ušao sam tiho. Djeca su bila u dnevnoj sobi i gledala crtani. Kad me je stariji sin ugledao, odmah je potrčao prema meni.

„Tata, čika je opet došao.“

Ta riječ „opet“ me je presjekla.

Pitao sam ga ko je čika, ali dijete nije znalo ime. Samo je pokazalo prema kuhinji. U tom trenutku žena je izašla i ukočila se kad me je vidjela. Iza nje je stajao muškarac kojeg sam poznavao iz viđenja. Živio je nekoliko ulica dalje.

Nije bilo nikakvog prizora kakav sam zamišljao dok sam prilazio kući. Sjedili su za stolom, dvije šolje kafe ispred njih. Ali način na koji su se pogledali rekao mi je više nego bilo šta drugo.

„Šta radi on ovdje?“ pitao sam.

Žena je odmah rekla da je došao zbog nekog papira i da sve pogrešno shvatam. On je ustao, promrmljao da će krenuti i pokušao proći pored mene. Nisam pravio scenu pred djecom. Samo sam mu rekao da izađe.

Kad su se vrata zatvorila, pitao sam je koliko dugo traje.

Prvo je negirala. Onda sam joj rekao šta mi je sin upravo kazao.

Tada je sjela i počela plakati.

Priznala je da se viđaju nekoliko mjeseci, uglavnom dok sam ja radio prvu smjenu. Tvrdila je da „nije počelo kao prevara“, da joj je samo trebao neko s kim će razgovarati i da se sve otelo kontroli.

Meni su te riječi zvučale prazno. Najviše me pogodilo što su djeca bila u kući dok je on dolazio. Nisam mogao razumjeti kako je mogla da ih navikne na prisustvo drugog muškarca dok sam ja svaki dan odlazio na posao vjerujući da je kod kuće sve normalno.

Spakovao sam nekoliko stvari i otišao kod brata. Nisam želio da donosim odluke dok sam bijesan.

Sljedećih dana javilo se nekoliko ljudi koji su ranije pokušavali da me upozore. Tada sam prvi put shvatio da priče nisu počele nedavno. Neki su ih viđali zajedno još prethodnog ljeta.

Kad sam je pitao za to, priznala je da je veza trajala mnogo duže nego što mi je prvo rekla.

Tada sam znao da je za mene brak završen.

Nismo se razveli preko noći. Imali smo djecu, kredit i osam zajedničkih godina. Mjesecima smo rješavali sve što smo zajedno stvorili. Najteže mi je bilo da sinovima objasnimo zašto tata više neće svako veče spavati u istoj kući, a da pritom njihovu majku ne pretvorim u neprijatelja pred njima.

Danas smo razvedeni skoro dvije godine. Djeca su pola vremena kod mene, pola kod nje. O njoj pred njima nikada nisam rekao ružnu riječ.

A čovjek zbog kojeg se sve raspalo?

S njim je bila još nekoliko mjeseci nakon našeg razlaza. Onda su se i oni razišli.

Jednom me je pitala da li mislim da smo mogli spasiti brak.

Rekao sam joj samo:

„Možda jesmo prije nego što si počela da me lažeš. Poslije toga više nisam znao kojoj tvojoj riječi da vjerujem.“

I tu je za mene ta priča završena.