Čula sam svoje ime i zastala na vratima. Jedna od njih je kroz smijeh rekla: „Ma ona ništa ne primjećuje, samo uči i gleda svoja posla.“
Tada sam ušla u kuhinju. Obje su se odmah uozbiljile.
„Šta ja to ne primjećujem?“ pitala sam.
Prvo su se pravile da nemaju pojma o čemu govorim, ali sam insistirala. Poslije nekoliko minuta jedna je uzdahnula i rekla da su pričale o novcu koji nestaje iz zajedničke kutije za račune.
Nas šest smo svakog mjeseca ostavljale novac za internet, sredstva za čišćenje i sitne kućne troškove. Posljednja dva mjeseca falilo je po nekoliko desetina maraka, ali niko nije znao gdje završavaju.
Nove cimerke su, međutim, već neko vrijeme sumnjale na jednu od djevojaka koja je tu živjela mnogo prije njih. Vidjele su je nekoliko puta kako uzima novac, ali nisu htjele ništa da kažu dok ne budu sigurne.
Meni je bilo neprijatno jer sam baš toj djevojci najviše vjerovala.
Sutradan smo odlučile da jednostavno prebrojimo novac i zapišemo koliko ga tačno ima. Nismo pravile zamke niti dramu. Samo smo se dogovorile da od tada svaka uplata bude zapisana.
Tri dana kasnije opet je falilo novca.
Tada smo sve sjele za sto.
Djevojka na koju smo sumnjale prvo se naljutila i rekla da je optužujemo bez razloga. Ali kada smo joj pokazale zapise, priznala je. Uzimala je po malo jer joj roditelji već mjesecima nisu mogli slati dovoljno novca, a ona se stidjela da nam kaže.
Niko nije očekivao takvo objašnjenje.
Nove cimerke, koje sam do tada smatrala neurednim i neozbiljnim, prve su rekle da ne žele da je izbacujemo. Dogovorile smo se da vrati koliko može i da ubuduće samo kaže ako joj nešto treba.
Tada sam shvatila koliko sam ih pogrešno procijenila.
Da, bile su bučne, stalno su naručivale hranu i njihovi prijatelji su često dolazili. Ali upravo su one primijetile problem koji smo mi ostale mjesecima ignorisale.
Od tada je u kući uvedeno samo jedno pravilo: sve što je zajedničko zapisuje se, a ako neko ima problem — kaže odmah.
I zanimljivo, poslije tog razgovora smo se svih šest slagale bolje nego ikada.
