Svekrva nije mogla da prihvati da se selimo i da vodimo sina sa sobom

Svekrva je sjela na stolicu, počela teško da diše i zahtijevala da odmah pozovemo hitnu pomoć. Svekar je skočio na muža i zaurlao: „Jesi li normalan?! Majku ćeš u grob otjerati zbog žene koja ti puni glavu glupostima!“

Muž je pozvao hitnu. Dok smo čekali, svekrva je plakala i ponavljala da joj otimamo unuka. Međutim, čim je čula da smo odlučili da se preselimo u drugi grad, naglo je ustala i počela da viče na mene.

„TI SI SVE OVO SMISLILA! Od prvog dana pokušavaš da mi odvojiš sina i unuče!“

Objasnila sam joj da sam dobila premještaj na poslu, da ćemo tamo imati bolje uslove i da niko ne pokušava da joj zabrani da viđa dijete.

„Neće moje unuče nikuda!“, viknula je i zalupila vratima.

Kada je stigla hitna pomoć, ljekar ju je pregledao. Pritisak joj je bio blago povišen, ali nije bilo razloga za odlazak u bolnicu. Čim su otišli, svekrva je ponovo počela da nas ubjeđuje da ostanemo.

Narednih dana nastao je pravi pakao. Svako jutro dolazila je na sprat i govorila našem šestogodišnjem sinu da će baka umrijeti od tuge kada on ode.

Jedne večeri zatekla sam dijete kako plače u sobi. Kada sam ga pitala šta mu je, rekao je: „Mama, baka kaže da sam ja kriv ako se ona razboli. Hoćemo li stvarno morati da je ostavimo?“

TADA MI JE PREKIPJELO!

Sišla sam kod svekrve i pred mužem joj rekla da više nikada ne smije tako nešto da govori djetetu.

Ona me je pogledala i hladno odgovorila: „Ja sam ga čuvala dok si ti radila! Više sam mu majka nego ti!“

Muž je prvi put izgubio strpljenje.

„DOSTA, MAMA! To je naše dijete, a ne tvoje! Ako još jednom budeš govorila takve stvari, nećeš ga viđati dok ne shvatiš šta radiš!“

Svekrva je počela da plače, a svekar mu je rekao da više nema šta da traži u njihovoj kući.

Muž je samo odgovorio: „U redu. Ionako odlazimo za deset dana.“

Ali najgore je tek uslijedilo.

Na dan selidbe svekrva je stala ispred automobila i odbila da se pomjeri. Plakala je, vikala i zahtijevala da joj ostavimo unuka barem nekoliko dana.

Kada je muž odbio, okrenula se prema našem sinu i rekla: „Zapamti, zlato, baka te voli, ali mama te odvodi od mene!“

Sin je počeo da plače. Muž je izašao iz automobila, prišao majci i rekao joj da se skloni. Ona ga je ošamarila pred svima!

„ODREKLA SAM SE SVEGA ZBOG TEBE, A TI ME OSTAVLJAŠ ZBOG NJE!“

Muž je ostao nekoliko sekundi nepomičan. Zatim je tiho rekao: „Ne ostavljam te, mama. Ali neću dozvoliti da uništiš moju porodicu.“

Sjeli smo u automobil i otišli.

Prošla su četiri mjeseca. Svekrva me i dalje krivi za sve, ali muž redovno razgovara s roditeljima i vodi sina da ih posjeti kada možemo. Jedino pravilo je da više niko ne smije da ucjenjuje dijete.

Nedavno me je svekar pozvao i rekao: „Otkako ste otišli, ona po cijeli dan plače. Zar nemaš nimalo savjesti?“

Odgovorila sam mu da mi je žao što pati, ali da naše dijete nije dužno da živi s bakom kako bi ona bila srećna.

Danas konačno imamo svoj mir. Sin je zadovoljan u novoj školi, a muž i ja prvi put poslije mnogo godina možemo da provedemo veče sami.

Ipak, najviše me zaboljelo kada mi je muž priznao da je godinama znao koliko me njegovi roditelji guše, ali je ćutao jer se plašio majčine reakcije.

Rekla sam mu da bih možda mnogo ranije otišla da nije konačno stao uz mene.

Jer nisam se udala za njegovu majku, nego za njega. I ne želim da moje dijete jednog dana misli da je ljubav isto što i ucjena.

Author: admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *