Prodavačica je prekrstila ruke i podrugljivo se nasmijala.
„ŠTA JE, I TI ĆEŠ SAD DA MI PRIČAŠ KAKO JE BABA NEKA VAŽNA LIČNOST?!“
Muškarac je pogledao u mene, pa u nju.
„Prije dvadeset godina vaš otac je ostao bez posla. Nije imao novca ni za zakup tezge. Ova žena mu je pozajmila 1.500 maraka da započne posao. Ja sam mu tada pomagao da doveze prvu robu.“
Prepoznala sam ga. Bio je to Dragan, nekadašnji prijatelj njenog pokojnog oca.
Prodavačica je zastala, ali se brzo pribrala.
„PA ŠTA AKO MU JE POZAJMILA?! SIGURNO JOJ JE VRATIO!“
„Jeste, do posljednje marke“, odgovorio je Dragan. „Ali dok su mu drugi okretali leđa, ona mu je vjerovala.“
Osjetila sam kako mi suze klize niz obraze. Nisam željela da iko sazna za taj novac. Pomogla sam njenom ocu jer smo bili komšije i jer je imao troje male djece.
„Nisam došla da tražim zahvalnost“, rekla sam. „Samo sam htjela jabuke za bolesnog muža.“
Prodavačica je zgrabila novu kesu, napunila je jabukama i grubo mi je pružila.
„EVO TI! NOSI IH BESPLATNO, SAMO PRESTANI DA PRAVIŠ PREDSTAVU!“
Nisam prihvatila.
„Neću besplatno. Imam novca koliko imam. Mogli ste mi dati pola kilograma.“
Dragan je spustio novac na tezgu, ali sam ga zamolila da ga uzme nazad.
Tada je prišla starija žena koja je prodavala povrće nekoliko tezgi dalje. Sve je čula.
„Sram te bilo, djevojko! Tvoj otac je ovu ženu zvao sestrom, a ti je tjeraš da kleči po blatu!“
Prodavačica je počela da viče na nju, ali se već okupilo desetak ljudi. Jedan čovjek joj je rekao da više neće kupovati kod nje.
Uzela sam svoju praznu kesu i krenula kući. Dragan me je sustigao, kupio jabuke kod drugog prodavca i insistirao da me odveze.
Kada smo stigli, muž je ležao na kauču.
„Što si plakala?“, upitao me je čim sam ušla.
Pokušala sam da sakrijem lice, ali Dragan mu je ispričao sve.
Muž je dugo ćutao, a onda rekao:
„Četrdeset godina si dijelila i ono što nisi imala. A danas te neko ponizio zbog trideset dinara.“
Sutradan je na vrata pokucala prodavačica. Došla je sa svojom majkom, koja je od Dragana saznala šta se dogodilo.
„Izvini“, promrmljala je djevojka. „Nisam znala ko ste.“
Pogledala sam je i odgovorila:
„A da sam bila obična starica koju nikada nisi vidjela, zar bi onda bilo u redu da me ponižavaš?“
Nije imala odgovor.
Njena majka je zaplakala i rekla da ju je sramota zbog kćerkinog ponašanja.
Nisam tražila ništa. Samo sam ih zamolila da odu.
Nekoliko dana kasnije ponovo sam otišla na pijacu. Kupila sam jabuke kod žene koja je tog jutra stala u moju odbranu.
Prodavačica me je vidjela, ali nije prišla.
Imam 78 godina. Ne znam koliko ću još puta otići na pijacu, ali znam da nikada više neću klečati pred nekim zbog trideset dinara.
Najviše me nije boljelo što nisam imala dovoljno novca. Boljelo me je što su se ljudi smijali dok sam skupljala jabuke s mokrog betona.