Kada sam čuo šta mi notar govori, morao sam da sjednem. Moj pokojni otac, koji je umro prije dvadeset godina, ostavio je dokument o zemljištu na kojem smo kasnije gradili kuću. Ispostavilo se da sam sinu prepisao kuću, ali da dio dvorišta i stara pomoćna zgrada nikada nisu bili obuhvaćeni tim ugovorom!
Notar mi je objasnio da postoji stara ostavinska dokumentacija i da moram pokrenuti postupak kako bi se utvrdilo šta mi po zakonu pripada.
Odmah sam pozvao sina.
„Sjećaš li se kako si me izbacio kao psa? E, sad ćeš morati da razgovaraš sa mnom, ali pred advokatom!“
Počeo je da se smije.
„Matori, kuća je moja! Možeš da crkneš na ulici, mene ne zanima!“
Spustio sam slušalicu. Prvi put nisam zaplakao.
Već sljedećeg jutra otišao sam kod advokata. Pokazao sam mu ugovor kojim sam sinu poklonio kuću i ispričao kako me izbacio. Kada je pročitao sve papire, pogledao me ozbiljno.
„Zašto mi odmah niste rekli da ste kuću poklonili bez ikakve naknade? Postoji mogućnost da tražimo opoziv poklona zbog grube nezahvalnosti.“
Pokrenuli smo postupak, ali nisam očekivao da će moj rođeni sin otići toliko daleko.
Kada je dobio poziv, došao je kod mog prijatelja i počeo da urla pred kapijom.
„TUŽIŠ ROĐENO DIJETE, SRAM TE BILO! TREBALO JE DA TE OSTAVIM DA SPAVAŠ U JARKU!“
Njegova žena stajala je iza njega i dobacila:
„Džaba ti sud! Dok se to završi, nećeš ni biti živ!“
Te riječi su me zaboljele više od svega.
Na prvom ročištu sin je tvrdio da sam samovoljno otišao i da me niko nije tjerao. Čak je rekao da sam postao težak čovjek i da njegova žena više nije mogla da podnosi moje ponašanje.
A onda je ustao moj komšija Milan.
Čovjek koji je trideset godina gledao kako zidam tu kuću, ciglu po ciglu, ispričao je šta se dogodilo pred kapijom. Donio je i snimak sa svoje nadzorne kamere.
Na njemu se jasno vidjelo kako snaha izbacuje moje stvari, a sin me gura prema ulici.
Sin je problijedio.
Postupak je trajao mjesecima. Za to vrijeme živio sam kod prijatelja, a snaha je po komšiluku pričala da sam poludio od starosti.
Na kraju je sud usvojio moj zahtjev za opoziv poklona zbog grube nezahvalnosti. Nakon što je presuda postala pravosnažna, pokrenuo sam postupak da se kuća ponovo upiše na moje ime.
Kada sam se konačno vratio, sin me čekao na pragu.
„Tata, gdje ćemo mi sada? Imamo dvoje djece!“
Pogledao sam unuke koji su stajali iza njega. Nisam mogao da ih kaznim zbog njihovih roditelja.
„Djeca mogu ostati dok ne nađete stan. Ali ti i tvoja žena više nikada nećete odlučivati gdje ću ja spavati!“
Snaha je počela da plače. Ista ona koja je moje stvari bacila u kese sada me molila da joj ne pravim sramotu pred komšijama.
Nisam joj odgovorio.
Danas živim u svojoj kući. Sin je sa porodicom iznajmio stan nekoliko ulica dalje. Unuci me redovno posjećuju, ali s njim gotovo ne razgovaram.
Prije nekoliko dana došao je sam, donio lijekove i rekao:
„Tata, oprosti mi. Nisam znao šta radim.“
Pogledao sam ga i odgovorio:
„Znao si, sine. Samo nisi mislio da ću preživjeti tvoju sramotu.“
Zatvorio sam vrata i prvi put poslije mnogo mjeseci mirno zaspao.
Kuću sam uspio da vratim. Ali sina kakvog sam nekada imao, izgubio sam onog dana kada mi je zalupio vrata pred nosom.