Svekar je podigao papir tako da ga svi za stolom vide, a zatim pogledao mog oca pravo u oči.
„Kad već računate koliko vas je kćerka koštala, hajde da izračunamo koliko je ona vama dala!“
Otac se podrugljivo nasmijao.
„Šta je ona meni dala? Ja sam je hranio i školovao!“
„A KO VAM JE POSLJEDNJE ČETIRI GODINE PLAĆAO KREDIT?!“, upitao je svekar.
U sali je nastala tišina. Osjetila sam kako mi lice gori.
Otac je problijedio.
„To nije tvoja stvar!“
Svekar se okrenuo prema gostima.
„Ova djevojka je radila dva posla, odricala se odmora i garderobe, da bi roditeljima pomogla da sačuvaju kuću! A danas joj rođeni otac ispostavlja račun za djetinjstvo!“
Majka je počela da plače. Otac je bijesno ustao.
„JA SAM JOJ OTAC! IMAM PRAVO DA KAŽEM ŠTA SAM SVE ULOŽIO U NJU!“
Tada sam prvi put skupila hrabrost.
„IMAŠ PRAVO DA KAŽEŠ, ALI NEMAŠ PRAVO DA ME PONIŽAVAŠ NA MOJOJ SVADBI!“
Otac me je pogledao s prezirom.
„Ako si toliko nezahvalna, vrati mi tih 48.600 evra!“
Mislila sam da se šali. Ali kada je ponovio zahtjev, shvatila sam da je ozbiljan.
Moj budući muž je ustao.
„Ako budete nastavili ovako da razgovarate s njom, moraćete da napustite slavlje.“
Otac se nasmijao.
„TI ĆEŠ MENE DA IZBACUJEŠ?! PA JA SAM PLATIO POLA OVE SVADBE!“
Tada je moj muž izgovorio nešto što me je zapanjilo.
„NISTE PLATILI NI DINARA! NOVAC KOJI STE NAM DALI POZAJMILI STE OD NJE, A ONA VAM GA JE VRATILA PRIJE DVIJE SEDMICE!“
Pogledala sam ga u nevjerici. Nisam znala da je saznao za taj dogovor.
Otac je počeo da viče kako sam osramotila porodicu. Majka ga je molila da sjedne, ali on je zgrabio jaknu i krenuo prema izlazu.
Na vratima se okrenuo i rekao:
„OD DANAS VIŠE NEMAŠ OCA!“
Zaplakala sam, ali nisam potrčala za njim.
Svekar mi je prišao i tiho rekao:
„Dijete se ne odgaja da bi jednog dana vratilo dug. Odgaja se zato što ga voliš.“
Slavlje se nastavilo, ali meni te riječi nisu izlazile iz glave.
Tri mjeseca kasnije otac me je pozvao. Kredit mu je ponovo kasnio i tražio je da mu pomognem.
„Pa valjda nećeš dozvoliti da ti roditelji ostanu bez kuće?“, upitao je.
Rekla sam mu da ću pomoći majci koliko mogu, ali da više neću davati novac bez dogovora sa suprugom.
Pobjesnio je.
„POSLIJE SVEGA ŠTO SAM POTROŠIO NA TEBE, TAKO MI VRAĆAŠ?!“
Tada sam mirno odgovorila:
„TATA, AKO SAM TE KOŠTALA 48.600 EVRA, ONDA MI RECI KOLIKO KOŠTA DA PRESTANEŠ DA ME PONIŽAVAŠ. JER SAM TI GODINAMA DAVALA NOVAC, A NIKADA NISAM DOBILA NI OBIČNO HVALA!“
Prekinuo je vezu.
Od tada razgovaramo rijetko. Majka nas posjećuje, ali otac i dalje smatra da sam nezahvalna.
A ja sam konačno prestala da se pravdam što sam bila dijete koje je trebalo hraniti, obući i školovati.
JER RODITELJSTVO NIJE POZAJMICA KOJU DIJETE MORA DA VRATI KADA ODRASTE.