Već nekoliko jutara budila me je prije posla i ostavljala doručak na stolu kao da smo pravi par. U početku sam sebi govorio da je to samo dogovor koji nam oboma odgovara. Ja ne plaćam punu kiriju, ona ima društvo. Ali onda je počela da govori o budućnosti.
Jednog jutra spustila je ključ od drugog stana ispred mene.
„Ovaj je moj. Mogao bi da pređeš tamo. Ne bih ti naplaćivala ništa.“
Odmah sam osjetio da nešto nije u redu.
„Zašto biste to uradili?“
Nasmijala se. „Zato što ne želim da te dijelim ni sa kim.“
Tog trenutka sam shvatio koliko je situacija otišla daleko. Rekao sam joj da ne želim stan, novac niti bilo šta zbog čega bih osjećao da sam joj nešto dužan.
Promijenila je lice.
„A ovih nekoliko mjeseci? To ti nije smetalo?“
Nisam imao odgovor.
Te večeri sam počeo da tražim drugi smještaj. Našao sam malu sobu na drugom kraju grada i odlučio da se iselim bez svađe.
Ali kada sam se vratio po stvari, moja torba je već bila spakovana.
Gazdarica je sjedila u kuhinji.
„Znam da odlaziš“, rekla je.
Pomislio sam da će praviti scenu. Umjesto toga, pružila mi je kovertu.
Unutra je bilo 1.080 eura.
„Šta je ovo?“
„Šest mjeseci po 180 eura. Sve što si mislio da si uštedio zbog mene.“
Gledao sam je zbunjeno.
„Razliku sam stavljala sa strane. Znala sam da nemaš ništa i da ćeš jednog dana poželjeti da odeš.“
„Zašto onda sve ovo između nas?“
Dugo je ćutala.
„Jer sam bila usamljena. I jer sam bila dovoljno sebična da ubijedim sebe da je to u redu.“
Nisam uzeo sav novac. Uzeo sam koliko mi je trebalo za depozit i prvi mjesec novog stana, a ostatak sam joj vratio.
„Ovo mora da stane“, rekao sam.
Klimnula je glavom.
Mjesecima kasnije sreli smo se slučajno u gradu. Bila je sa čovjekom svojih godina i djelovala je srećno.
Prišla mi je samo da kaže: „Jesi li dobro?“
„Jesam.“
Nasmijala se. „Onda je vrijedilo.“
Nismo se više čuli.
Ali tih 180 eura koje sam nekada smatrao najboljim dijelom dogovora naučili su me najskuplju lekciju: ako nešto dobijaš zato što neko očekuje tvoju bliskost zauzvrat, to nikada nije besplatno.
