„Moja komšinica je svakog dana u 17:00 čekala nekoga“
Nepoznati čovjek imao je oko šezdeset godina. Kada sam mu rekao da je Milica umrla, naslonio se na zid zgrade i zaplakao.
„Zakasnio sam“, prošaputao je. „Opet sam zakasnio.“
Pozvao sam ga da sjedne na klupu i pitao odakle je poznavao Milicu.
Iz džepa je izvadio požutjelu fotografiju. Na njoj je bila mlada Milica, u bijeloj haljini, sa dječakom od možda četiri godine.
„Ovo sam ja“, rekao je pokazujući na dječaka. „A ovo je moja majka.“
Zanijemio sam. Milica je svima govorila da nikada nije imala djece!
Čovjek se zvao Dragan. Ispričao mi je da ga je majka rodila sa sedamnaest godina. Njeni roditelji nisu prihvatali dijete rođeno van braka. Kada je imao četiri godine, otac ga je odveo u Njemačku.
„Majci su rekli da sam poginuo u saobraćajnoj nesreći. Meni su rekli da me napustila.“
Tek poslije očeve smrti pronašao je stara pisma. U jednom je pisalo da ga je Milica svakog dana čekala ispred zgrade u kojoj su nekada živjeli.
„Zašto baš u pet sati?“ upitao sam.
Dragan je obrisao suze.
„Zato što me je otac posljednji put odveo u 17:00. Obećao joj je da će me vratiti za dvadeset minuta.“
Osjetio sam knedlu u grlu.
Sjetio sam se njene male drvene stolice, pogleda uprtog u raskrsnicu i rečenice koju je stalno ponavljala: „Možda danas neko dođe.“
Ali onda me je Dragan pitao nešto neobično.
„Da li je sačuvala plavu kutiju?“
Otišli smo do njenog nećaka, koji je upravo završavao pražnjenje stana. Pronašli smo kutiju na vrhu ormara.
Unutra je bilo pedesetak pisama, dječje cipelice i jedna sveska.
Otvorio sam posljednju stranicu. Milica je drhtavim rukopisom napisala:
„Danas punim 76 godina. Ako je moj Dragan živ, možda još imam vremena da ga zagrlim.“
Dragan je pao na koljena.
A onda smo pronašli nešto što nas je potpuno slomilo.
U koverti je bila avionska karta za Njemačku, kupljena samo mjesec dana prije njene smrti. Uz nju je stajala adresa.
Draganova adresa!
Milica ga je pronašla, ali nije otišla. Na poleđini karte napisala je:
„Plašim se da me neće prepoznati. Možda ima porodicu koja ne zna za mene. Ne želim da mu pokvarim život.“
Dragan je dugo ćutao, a onda rekao:
„Imam dvije kćerke. Godinama su me pitale za baku. A ja sam im govorio da je umrla.“
Narednog dana odveo sam ga na groblje. Donio je buket bijelih ruža i malu fotografiju svojih kćerki.
„Mama, došao sam“, izgovorio je kroz suze. „Oprosti što nisam ranije.“
Nekoliko sedmica kasnije ponovo je doputovao, ovoga puta sa suprugom i kćerkama.
Na dan kada bi Milica napunila 77 godina, tačno u 17:00, ispred naše zgrade postavili smo njenu drvenu stolicu.
Dragan je sjeo na nju, zagrlio svoje kćerke i ostao dvadeset minuta.
Prije odlaska zamolio me je da je nikada ne bacim.
Od tada svake godine, na njen rođendan, dolazi pred zgradu.
A ja više nikada ne prođem pored te stolice a da se ne sjetim žene koju smo svi smatrali usamljenom staricom.
Ona nije čekala nekoga ko ju je zaboravio. Čekala je dijete koje je cijelog života vjerovalo da ga majka nije željela.