Muškarac je zastao kraj aparata za kafu. „Odakle znate ime mog brata?“ pitao je, a meni su noge zadrhtale. Nisam stigla da odgovorim. Na telefonu je pisalo: „Ne prilazi čovjeku u jakni. Odmah me pozovi.“ Poruka je bila od majke.

Pogledala sam u njega. Imao je bratove oči, ali ožiljak preko obrve koji moj brat nije imao. Otvorila sam staru fotografiju na telefonu i pokazala mu je. „Ovu jaknu je nosio kada je nestao.“ Čovjek je zurio u ekran. Rekao je da se zove Milan i da je jaknu prije dvanaest godina kupio u radnji polovne odjeće.

Majka se javila tek iz trećeg pokušaja. Plakala je i govorila da se sklonim s pumpe. „On je dolazio kod mene prošlog mjeseca“, rekla je. „Pitao je za tebe.“ Nisam razumjela zašto mi je to prećutala. Milan je čuo njene riječi i blijed sjeo na klupu.

„Nisam je tražio zbog tebe“, rekao je. Iz novčanika je izvadio izblijedjelu cedulju. Na njoj je bio bratov rukopis i adresa stare kuće u kojoj smo odrasli. Milan je ispričao da je prije trinaest godina radio na benzinskoj pumpi na drugom kraju zemlje. Jedne noći moj brat je došao povrijeđen, ostavio jaknu i zamolio ga da pozove policiju ako se ne vrati do jutra. Milan je pozvao. Rečeno mu je da je prijava zabilježena, ali ga niko više nije kontaktirao. Jaknu je zadržao jer nije znao kome da je preda.

„Zašto ste je onda nosili?“ pitala sam. „Navukao sam je jutros kad sam krenuo od kuće. Htio sam vam je konačno vratiti“, rekao je. Majku je pronašao tek prošlog mjeseca, a ona mu je rekla da više ne otvara staru ranu. Ipak je krenuo, jer je na unutrašnjoj strani džepa našao još nešto: malu memorijsku karticu zašivenu u postavu.

Otišli smo zajedno u policiju. Na kartici je bio snimak koji je brat napravio telefonom: prepoznao je ljude koji su krali gorivo iz skladišta u kojem je radio. Čuo se kako govori da ide da prijavi sve, a zatim je snimak naglo stao. Istraga je ponovo otvorena. Poslije nekoliko sedmica pronađen je čovjek koji je posljednji viđen s njim. Njegovo priznanje dovelo je policiju do mjesta gdje je brat sahranjen bez imena.

Majka mi je kasnije rekla da je dugo strahovala od odgovora više nego od neizvjesnosti. Bila sam ljuta što mi je prećutala Milanovu posjetu, ali sam znala da se i ona svih tih godina budila na svaki zvuk telefona. Na bratov grob položila sam njegovu staru jaknu. Prvi put sam mogla da izgovorim zbogom znajući gdje je.