Mislila sam da sanjam da me nešto grebe

Trgla sam se iz sna i prvo pomislila da me žulja šorc ili da mi se majica podigla. Ali onda sam ponovo osjetila lagano grebuckanje po stomaku. Sasvim polako, kao da neko vrhovima prstiju prelazi preko mene.

Otvorila sam oči.

Televizor je radio, klima zujala, a u sobi nije bilo nikoga. Pogledala sam prema vratima — bila su zatvorena.

Tada sam ponovo osjetila dodir, ovog puta niz nogu.

Skočila sam sa kauča toliko brzo da sam skoro pala. Podigla sam jastuke, protresla ćebe, pogledala ispod kauča. Ništa.

„Umislila sam“, rekla sam sebi i otišla po čašu vode.

Kad sam se vratila, televizor je bio ugašen.

Stala sam nasred hodnika. Bila sam sigurna da ga nisam ugasila. Uzela sam telefon i tada primijetila nešto još čudnije — ulazna vrata nisu bila zaključana.

Srce mi je počelo lupati.

Živjela sam sama, a ključ su imali samo moji roditelji koji su tog dana bili van grada.

Zaključala sam vrata i pozvala drugaricu da dođe. Dok smo razgovarale, iz dnevne sobe začuo se udarac.

Kao da je nešto palo iza kauča.

Prišla sam polako i uključila sva svjetla. Pomjerila sam kauč i tada vrisnula.

Iza njega je ležao muški novčanik.

Nije bio moj.

Drugarica je odmah rekla da izađem iz stana i pozovem policiju. Poslušala sam je. Nekoliko minuta kasnije dvojica policajaca pregledala su cijeli stan.

Jedan je otvorio vrata malog ostavinskog prostora pored kupatila i zastao.

„Gospođo, jeste li vi ovo pomjerali?“

Na podu su bile moje kutije, ali složene drugačije nego ranije. Iza njih se nalazio mali otvor prema zajedničkom tavanskom prostoru zgrade.

Neko je mogao ući bez korištenja ulaznih vrata.

Pregledali su novčanik. Unutra je bila lična karta čovjeka koji je živio sprat iznad mene.

Komšije su ga poznavale. Uvijek pristojan, uvijek se javljao.

Policija ga je pronašla iste večeri.

Kasnije sam saznala da je priznao da je nekoliko puta kroz tavanski otvor ulazio u moj stan dok nisam bila kod kuće. Tog dana nije očekivao da ću se vratiti ranije. Kada sam zaspala, pokušao je da se provuče nazad, ali je slučajno zakačio kauč i probudio me. U panici mu je ispao novčanik.

Najjezivije mi je bilo kada me policajac pitao:

„Jeste li posljednjih mjeseci primjećivali da vam stvari nisu na istom mjestu?“

Tada sam se sjetila svega.

Pomjerene šolje. Otvoren prozor. Peškir za koji sam bila ubijeđena da ga nisam koristila.

Mislila sam da sam zaboravna.

Nisam bila.

Već sutradan zazidala sam otvor i promijenila brave.

A televizor od tada više nikada ne ostavljam uključen dok spavam.