Kad sam imala 8 godina, moj razred je organizirao razmjenu božićnih poklona

Odjednom, kad me njena mama ugledala, prišla mi je i pitala:

„Jesi li ti djevojčica koja je mojoj kćerki poklonila ovu knjigu?“

Spustila sam glavu. Bila sam sigurna da je ljuta jer je njena kćerka dobila stari, izlizani poklon, dok sam ja od nje dobila prelijepu Barbiku.

„Jesam“, jedva sam odgovorila.

Otvorila je knjigu i pokazala mi prvu stranicu. Na njoj je hemijskom olovkom bilo napisano ime mog oca i godina.

„Znaš li odakle tvom ocu ova knjiga?“

Nisam znala.

Tada je u učionicu ušla moja drugarica. Oči su joj bile crvene od plača. Prišla mi je, zagrlila me i rekla:

„Mama kaže da ovu knjigu ne smijemo zadržati.“

Bila sam potpuno zbunjena.

Njena mama je objasnila da je knjigu prije mnogo godina njen otac poklonio mom ocu. Bili su najbolji prijatelji kao dječaci, ali se njena porodica kasnije odselila i izgubili su svaki kontakt.

Na posljednjoj stranici nalazila se posveta koju nikada nisam primijetila:

„Mom najboljem prijatelju. Ako se nekada izgubimo, neka nas ova knjiga ponovo spoji.“

Njena mama je počela plakati.

Njen otac je preminuo nekoliko mjeseci ranije.

Zato je moja drugarica zaplakala kada je otvorila poklon. Prepoznala je očev rukopis jer je isti takav potpis imala na čestitki koju je čuvala pored kreveta.

Istog popodneva njena mama je došla kod nas.

Kada je moj otac otvorio vrata i ugledao je sa knjigom u rukama, problijedio je.

„Odakle ti ovo?“

Ispričala mu je sve.

Tata je sjeo i dugo ćutao. Onda je izvadio staru kutiju sa fotografijama. Na jednoj su bila dva dječaka zagrljena ispred škole.

Jedan je bio moj tata.

Drugi njen pokojni muž.

Knjigu joj nije uzeo. Rekao je da pripada njenoj kćerki mnogo više nego njemu.

A Barbiku koju sam dobila čuvala sam godinama.

Tek mnogo kasnije shvatila sam koliko je neobična bila ta razmjena poklona.

Ja sam svojoj drugarici, potpuno slučajno, poklonila posljednju poruku njenog pokojnog oca.

A ona je meni poklonila prvu pravu igračku koju sam ikada imala.