Te posljednje riječi nisam mogla izgovoriti ni sebi, a kamoli ljudima koji su me već osuđivali. Dva dana nakon njegove smrti pojavile su se obje kćerke. Nisu došle na sahranu da oplakuju oca. Pravo sa groblja otišle su do njegove kuće i počele preturati po ladicama, tražeći novac i dokumente.

Kad sam ušla da im vratim rezervni ključ, starija me je pred svima optužila da sam godinama uzimala njegovu penziju. Mlađa je dodala da je iz kuće nestao zlatni sat. Ljudi iz sela stajali su pred kapijom i gledali me kao lopova. Nisam se branila. Spustila sam ključ na sto i iz torbe izvadila svesku u koju sam zapisivala svaki račun, svaki lijek i svaku marku koju mi je davao za namirnice.

Starija je pocijepala nekoliko stranica i rekla da sam ih sama napisala. Tada se na vratima pojavio notar. Rekao je da ga je starac pozvao mjesec ranije i ostavio zapečaćenu izjavu koja smije biti otvorena tek u prisustvu kćerki i mene. One su se odmah nasmijale, uvjerene da im je ostavio kuću, zemlju i ušteđevinu.

U izjavi je pisalo da je kuću već prodao opštini za dnevni centar za stare, a novac uplatio domu u kojem je posljednje dane proveo njegov bolesni brat. Kćerkama je ostavio po jednu kutiju. U prvoj su bile sve neotvorene rođendanske čestitke koje im je godinama slao. U drugoj fotografije unuka koje je krišom čuvao, iako ga nikada nisu posjetili.

Meni nije ostavio ni kuću ni novac. Ostavio mi je stari sat, isti onaj za koji su tvrdile da sam ga ukrala, i kratko pismo: „Ti si jedina dolazila bez pitanja šta će ti pripasti.“ Starija mi ga je pokušala istrgnuti iz ruke, ali notar ju je zaustavio i pokazao fotografiju sata načinjenu prilikom sastavljanja izjave.

Mislila sam da je tu kraj. Međutim, policajac koji je stajao ispred kuće pozvao je mlađu kćerku da pođe s njim. Na snimku sa bankomata vidjelo se da je upravo ona, dva dana prije očeve smrti, podigla sav novac s njegovog računa koristeći karticu koju je pronašla u bolnici.

Dok su je odvodili, ljudi pred kapijom spustili su poglede. Niko mi se nije izvinio. Samo sam stegla sat u ruci i prvi put shvatila koliko je starac bio u pravu: samoća ga nije boljela koliko saznanje da su mu rođena djeca dolazila jedino onda kada su mislila da je ostalo nešto za njih.