„Nisam ga lagala zato što sam htjela!“, rekla je žena kroz suze. „Lagала sam ga jer nisam imala snage da mu kažem istinu.“

Stajao sam na vratima i nisam razumio o čemu govori. Iz kuće se začuo dječakov glas.

„MAMA, JESI LI DOBILA LIJEKOVE? PRODAO SAM SVE IGRAČKE!“

Žena je rukama prekrila lice. Zamolila me da uđem, a onda mi tiho rekla da sjednem.

„Prije tri mjeseca ostala sam bez posla. Muž nas je napustio prije dvije godine. Juče su nam isključili struju, a za pet dana moramo napustiti ovu kuću jer nemam novca za kiriju.“

Pogledao sam prema dječaku koji je stajao na vratima sobe.

„A lijekovi?“, upitao sam.

„Nemam nikakvu bolest. Rekla sam mu da mi trebaju lijekovi jer me je pitao zašto stalno plačem. Nisam mogla da mu kažem da ćemo ostati bez krova nad glavom.“

Tada je dječak prišao majci i zagrlio je.

„MAMA, NEMOJ PLAKATI! AKO TREBA, PRODAĆU I BICIKL!“

Žena je zajecala toliko glasno da sam morao izaći u dvorište.

Sjeo sam u automobil i dugo gledao u kesu sa igračkama. Među njima je bio mali crveni autić, potpuno izgreban od igranja.

Vratio sam se u prodavnicu, pozvao vlasnika kuće koju su iznajmljivali i saznao da duguju tri kirije.

Istog dana platio sam dug i narednih šest mjeseci stanovanja.

Ali ono što se dogodilo sutradan nisam očekivao.

Dječak je ponovo došao pred moju prodavnicu. U rukama je držao deset maraka.

„ČIKO, MOGU LI OTKUPITI JEDAN AUTIĆ? ONI OSTALI NEKA OSTANU KOD VAS.“

Izvadio sam kesu i pružio mu sve igračke.

„Sve su tvoje, mali.“

Odmahnuo je glavom.

„ALI JA NEMAM NOVCA ZA SVE!“

„Ne treba mi novac.“

Dječak je izvadio crveni autić i privio ga uz grudi.

„OVAJ MI JE TATA KUPIO DOK JE JOŠ ŽIVIO S NAMA. MISLIO SAM DA GA VIŠE NIKADA NEĆU VIDJETI.“

Tada sam prvi put zaplakao pred nepoznatim djetetom.

Nisam mu rekao da sam platio kiriju. Nisam želio da se osjeća dužnim.

Njegovoj majci sam pomogao da pronađe posao u pekari mog prijatelja. Poslije nekoliko mjeseci ponovo je mogla sama plaćati račune.

Prošlo je pet godina.

Jednog jutra dječak je ušao u prodavnicu, sada već četrnaestogodišnjak. Spustio je na pult malu kutiju.

Unutra je bio isti crveni autić.

„ČIKO, OVO JE NAJVREDNIJE ŠTO IMAM. HOĆU DA GA VI ČUVATE.“

Pitao sam ga zašto.

„ZATO ŠTO STE VI JEDINI ČOVJEK KOJI JE KUPIO MOJE IGRAČKE, A NIJE HTIO DA IH UZME.“

Danas taj autić stoji iza moje kase.

A kada me neko pita zašto čuvam staru, polomljenu igračku, odgovorim:

„Zato što me jedan devetogodišnji dječak naučio da siromaštvo nije kada nemaš novca, nego kada nemaš kome pružiti ruku.“