…osjetila sam oštar bol u donjem dijelu stomaka! Zastala sam, uhvatila se za zid i pokušala da dođem do daha. Bol je popustio poslije nekoliko sekundi, ali kada sam pogledala prema parkingu, muževog automobila više nije bilo.
Pozvala sam ga ponovo. Odbio je poziv. Poslala sam poruku: „Nije mi dobro. Boli me stomak. Vrati se odmah!“
Odgovorio je tek poslije deset minuta.
„Ne dramatizuj! Uzmi taksi, nisam ti ja šofer!“
Od bijesa i straha počela sam da plačem. Jedna žena koja je izlazila iz pošte primijetila je da se držim za stomak. Prišla mi je i pitala treba li mi pomoć.
Kada sam joj rekla da sam u osmom mjesecu trudnoće i da imam bolove, odmah je pozvala hitnu pomoć.
U bolnici su me priključili na aparate. Doktor je rekao da imam kontrakcije i da moraju da prate stanje bebe.
Ponovo sam pozvala muža. Ovog puta se javio.
„ŠTA JE SAD?! REKAO SAM TI DA IMAM OBAVEZE!“
„U BOLNICI SAM! MOŽDA ĆU SE PORODITI!“
Nastala je tišina.
„Kako u bolnici? Pa dobro, doći ću kad završim.“
Prekinuo je vezu!
Dva sata kasnije kontrakcije su postale jače. Doktori su odlučili da me zadrže i pripreme za porođaj.
Muž se pojavio tek predveče, ljut što ga nisam ranije obavijestila koliko je ozbiljno.
„Zvao si me lažljivicom i ostavio samu na kiši!“, rekla sam.
„NISAM ZNAO DA ĆEŠ ODMAH DA SE PORAĐAŠ!“, odbrusio je.
Tada mu je zazvonio telefon. Na ekranu je pisalo „Milica“.
Odmah je odbio poziv.
Pitala sam ko je Milica, a on je nervozno odgovorio da je koleginica.
Međutim, telefon je ponovo zazvonio. Ovog puta stigla je poruka koju sam uspjela da pročitam dok je držao telefon.
„Jesi li joj rekao za nas? Ne mogu više ovako!“
Pogledala sam ga pravo u oči.
„ZBOG NJE SI ME OSTAVIO ISPRED POŠTE?!“
Nije ni pokušao da porekne.
Priznao je da se s Milicom viđa već četiri mjeseca i da je upravo s njom trebalo da se sastane tog dana.
Počela sam da drhtim. Nisam mogla da vjerujem da mi muž priznaje prevaru dok čekam da rodim naše dijete!
„Molim te, nemoj sad da praviš scenu“, prošaputao je.
„IZLAZI NAPOLJE! NE ŽELIM DA TE GLEDAM!“
Medicinska sestra je ušla kada je čula povišene glasove. Zamolila ga je da napusti sobu jer sam bila uznemirena.
Te noći rodila sam zdravu djevojčicu. Kada su mi je stavili na grudi, plakala sam od sreće i tuge istovremeno.
Ujutru je muž došao s cvijećem. Govorio je da je pogriješio, da će prekinuti vezu i da želi da budemo porodica.
Ali onda mu je ponovo zazvonio telefon.
Bila je Milica.
„JAVI SE!“, rekla sam.
Odbijao je, sve dok nisam zaprijetila da više neću razgovarati s njim.
Uključio je zvučnik.
„Jesi li konačno razgovarao sa ženom? Rekao si da ćeš je ostaviti čim se porodi!“, čuo se ženski glas.
Muž je problijedio.
Tada sam shvatila da njegov odlazak ispred pošte nije bio trenutak nepažnje. On je mjesecima planirao da nas napusti!
Uzela sam dijete u naručje i rekla:
„ČULA SAM DOVOLJNO. SAD IZAĐI!“
Poslije izlaska iz bolnice otišla sam kod svojih roditelja. Pokrenula sam razvod i zatražila da se urede starateljstvo, kontakti s djetetom i izdržavanje.
Muž je danima zvao, molio i obećavao da će se promijeniti. A onda sam od zajedničke poznanice saznala da ga je Milica ostavila čim je shvatila da ne namjerava odmah da se razvede.
Nedjelju dana kasnije pojavio se pred kućom mojih roditelja.
„Nemam više nikoga. Molim te, vrati se.“
Pogledala sam ga i odgovorila:
„KADA SAM JA OSTALA SAMA NA KIŠI, S TVOJIM DJETETOM U STOMAKU, NISI SE NI OKRENUO. SAD ZNAŠ KAKO JE KADA TE OSTAVI ONAJ KOME SI VJEROVAO!“
Zatvorila sam vrata.
Nisam mu branila da bude otac našoj kćerki, ali sam odlučila da više nikada neću biti žena kojoj može da okrene leđa kad mu postane nezgodno.
Onog dana kada me je ostavio ispred pošte izgubila sam povjerenje u muža. A onog dana kada sam rodila kćerku shvatila sam da više ne moram da trpim poniženja da bih sačuvala brak.