Muž mi je prišao, pogledao me pred svima i rekao: „Šta stojiš kao ukopana? Čula si šta su ti rekle! Operi to što imaš, pa ćemo kući!“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Od zaove i jetrve sam navikla na uvrede, ali nisam očekivala da će me rođeni muž poniziti pred trideset ljudi.
„Znači, i ti misliš da sam vaša sluškinja?“, upitala sam ga.
„Ne pravi predstavu! Znaš kakve su one. Mogla si da prećutiš!“, odbrusio je.
Zaova je prasnula u smijeh. „Eto, čak i tvoj muž zna gdje ti je mjesto!“
Tada sam skinula kecelju, spustila je na sto i rekla da više nikada neću oprati nijedan tanjir u toj kući.
Jetrva je skočila i zgrabila me za ruku. „A KO ĆE OVO DA POSPREMI, PRINCEZO? MISLIŠ DA SI U HOTELU GDJE ČISTIŠ TUĐE PRLJAVŠTINE?!“
Otrgla sam ruku i krenula prema vratima. Muž je potrčao za mnom, ali sam mu rekla da me ne dodiruje.
Kada sam stigla kući, spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod roditelja. Majka je zaplakala kada je čula šta se dogodilo, a otac je samo pitao: „Je li te tvoj muž makar jednom zaštitio?“
Nisam imala šta da odgovorim.
Te večeri muž me je zvao petnaest puta. Nisam se javljala. Sutradan je došao kod mojih roditelja, ali umjesto izvinjenja počeo je da viče kako sam ga osramotila pred familijom.
„OSRAMOTILA SAM TE JER NISAM HTJELA DA ČISTIM TOALET TVOJOJ SESTRI?!“, pitala sam ga.
Otac je ustao i rekao mu da napusti kuću dok ne nauči da razgovara sa mnom kao sa suprugom.
Tri dana kasnije nazvala me je svekrva. Mislila sam da želi da smiri situaciju, ali mi je rekla: „Da si bila bolje vaspitana, ne bi se ovo dogodilo. U našoj kući snaha mora da zna red!“
Tada sam joj prvi put odgovorila: „Onda nađite drugu snahu. Ja se više ne vraćam da vas služim!“
Nedjelju dana kasnije muž je ponovo došao. Ovoga puta nije vikao. Priznao je da je pogriješio i da se godinama pravio da ne vidi kako me ponižavaju.
Rekla sam mu da izvinjenje nije dovoljno i da neću živjeti s čovjekom koji se stidi mog poštenog posla.
Predložila sam bračno savjetovanje i jasno mu stavila do znanja da se neću vraćati dok ne vidim stvarnu promjenu.
Pristao je.
Prošla su četiri mjeseca. Još uvijek živimo odvojeno, ali pokušavamo da popravimo brak. Sa zaovom i jetrvom više ne razgovaram.
Nedavno sam saznala da su na jednom porodičnom okupljanju opet morale same da kuvaju i čiste. Zaova je navodno bijesno rekla: „Otkako je ona otišla, sve je palo na nas!“
Ali najviše me pogodilo ono što mi je muž tada priznao.
„Znaš šta je najgore? Kad si otišla, sestra me je pitala zašto te uopšte vraćam kad možemo naći ženu koja će čistiti za novac.“
Pogledala sam ga i pitala šta joj je odgovorio.
Spustio je glavu.
„NIŠTA. OPET SAM ĆUTAO.“
Tada sam shvatila da se neke stvari ipak nisu promijenile.
I tog trenutka odlučila sam da podnesem zahtjev za razvod. Nisam željela da ostatak života provedem čekajući da moj muž konačno skupi hrabrost da me poštuje.