Računovođa je pojačala zvuk, a iz telefona se začuo glas direktorove sekretarice Milene.
„Prebaci tih 23.000 na račun dobavljača koji sam ti poslala. Direktor je odobrio. Samo nemoj da ona stara iz administracije vidi dokumentaciju!“
U prostoriji je nastao muk. Milena je problijedjela, a direktor je bijesno povikao:
„GASI TO! NEMAŠ PRAVO DA PUŠTAŠ PRIVATNE RAZGOVORE!“
Računovođa ga je pogledala i odgovorila:
„Onda objasnite zašto ste juče naredili da se izbrišu podaci o toj uplati!“
Milena je skočila sa stolice.
„TI SI REKAO DA ĆEŠ SVE SREDITI! NISAM PRISTALA DA ZBOG TEBE IDEM U ZATVOR!“
Direktor je pokušao da je ućutka, ali bilo je kasno. Pred dvadesetak zaposlenih počeli su da optužuju jedno drugo.
Tada sam saznala da je novac prebačen firmi čiji je vlasnik bio Milenin brat. Faktura je glasila na usluge koje nikada nisu izvršene.
„A zašto ste optužili mene?“ upitala sam direktora.
„ZATO ŠTO SI TREBALA DA IDEŠ U PENZIJU! MOGAO SAM TE OTPUSTITI I BEZ OVOG CIRKUSA!“ zaurlao je.
Te riječi su me pogodile više od optužbe za krađu.
Dvadeset osam godina dolazila sam prva na posao, ostajala prekovremeno i radila čak i kada sam bila bolesna.
A sada sam shvatila da su me izabrali za žrtvu jer su mislili da se neću braniti.
Računovođa je izvadila kopije naloga za plaćanje i rekla da je već obavijestila vlasnika firme.
Direktor je tada promijenio ponašanje.
„Hajde da ovo riješimo među nama. Povlačim optužbu, a vi se vratite na svoje radno mjesto.“
Pogledala sam ga pravo u oči.
„PRED SVIMA STE ME NAZVALI LOPOVOM! SAD ĆETE PRED SVIMA OBJASNITI KO JE UKRAO NOVAC!“
Već narednog dana vlasnik je pokrenuo internu kontrolu, a dokumentacija je predata nadležnim organima. Direktor i Milena udaljeni su s posla dok se slučaj ne ispita.
Meni je ponuđeno da nastavim da radim, uz pismeno izvinjenje zbog lažne optužbe.
Prihvatila sam izvinjenje, ali sam angažovala advokata zbog javnog poniženja.
Mjesec dana kasnije direktor me je pozvao i zamolio da povučem prijavu.
„Imam porodicu. Uništićete mi život!“
Odgovorila sam mu:
„A NISTE MISLILI NA MOJU PORODICU KADA STE ME PRED SVIMA PROGLASILI LOPOVOM?!“
Spustila sam slušalicu.
Danas ponovo radim za istim stolom. Istraga još traje, ali moje ime više niko ne povezuje s nestalim novcem.
Najviše me boli što sam poslije 28 godina poštenog rada morala da dokazujem da nisam lopov. A najviše me raduje što nisam spustila glavu pred čovjekom koji je mislio da me može poniziti i otjerati bez posljedica.