„Izabrao sam te jer znam da ti treba novac, a nemam kome drugom da vjerujem“, rekao je komšija Milan, pokazujući na kovertu.
Povukla sam kvaku, ali vrata su bila zaključana.
„Odmah otvorite! Šta vi mislite ko sam ja?!“
„Smiri se, zaključao sam da nas niko ne prekine. Moja žena ne smije da sazna šta radim.“
„A šta to radite?!“
Otvorio je kovertu. Unutra su bile moje fotografije iz prodavnice, ispred zgrade, pa čak i jedna na kojoj ulazim u automobil bivšeg muža.
„Pratili ste me?!“, povikala sam.
„Nisam ja. Platio sam čovjeka da provjeri jesi li pouzdana.“
Tada mi je postalo jasno da sam napravila ogromnu grešku što sam uopšte ušla u njegovu kuću.
Pokazao mi je tri ženske torbe.
„Ovo su stvari moje pokojne sestre. Prije smrti rekla mi je da ih predam njenim kćerkama. Moja žena ne zna da ih je imala.“
Zbunjeno sam ga pogledala.
„Kakve to veze ima sa mnom?“
„Moja sestra je prije trideset godina rodila tri djevojčice. Sve tri je dala na usvajanje. Pronašao sam dvije, ali treća je nestala iz evidencije.“
Zastao je, pa izvadio stari izvod iz matične knjige rođenih.
Na njemu je pisalo moje ime i datum rođenja.
Noge su mi se odsjekle.
„Hoćete da kažete da sam ja njena kćerka?!“
„Postoji mogućnost. Zato sam te pozvao.“
Pitala sam ga zašto mi je onda nudio novac i zahtijevao da dolazim svakog petka.
Spustio je pogled.
„Treba mi pomoć da pronađem ostale dvije žene. Jedna odbija da razgovara sa mnom, a druga živi u Austriji. Htio sam da ih ti kontaktiraš.“
„Pa zašto mi to niste odmah rekli?!“
„Bojao sam se da nećeš pristati.“
Tada je zazvonio njegov telefon. Na ekranu je pisalo „Žena“.
Nije se javio, ali nekoliko trenutaka kasnije začuli smo otključavanje ulaznih vrata.
„Milane! Čiji je ovo automobil?!“
Njegova supruga ušla je u sobu i zatekla nas pored kreveta. Pogledala je torbe, fotografije i kovertu.
„OPET SI POČEO S TIM?!“, zaurlala je.
Okrenula se prema meni.
„Djevojko, znaš li ti koliko je žena već dovodio ovdje s istom pričom?!“
Milan je pokušao da je prekine, ali ona je iz ormara izvukla fasciklu.
„Njegova sestra jeste imala djecu, ali on već dvije godine pokušava da pronađe nasljednice njene kuće. Hoće da ih nagovori da mu prodaju svoje dijelove za sitan novac!“
Otvorila je fasciklu i pokazala mi dokumente.
Moje ime bilo je na spisku mogućih nasljednica, ali pored njega je neko rukom dopisao: „Razvedena, bez novca, vjerovatno će pristati.“
Pogledala sam Milana.
„Znači, zato ste izabrali baš mene?“
Nije odgovorio.
Uzela sam fotografije i podatke o advokatu koji je vodio ostavinski postupak. Njegova žena mi je otključala vrata i rekla da joj je dosta njegovih laži.
Narednih sedmica angažovala sam advokata. Dokumenti su potvrdili da sam zaista usvojena i da postoji ozbiljan osnov da sam kćerka Milanove pokojne sestre. Konačnu potvrdu dobili smo kasnije, nakon dodatne provjere dokumentacije i DNK testiranja s jednom od njenih kćerki.
Pronašla sam i svoje dvije polusestre. Nijedna nije znala za ostale.
Milan nas je pokušao nagovoriti da mu prodamo naslijeđenu kuću, ali smo odbile. Ostavinski postupak još traje.
A onih 1.000 evra nikada nisam uzela.
Najviše me boli što sam mislila da me taj čovjek želi iskoristiti kao ženu. Ispostavilo se da je znao mnogo više o mom životu nego ja sama, a moju neimaštinu planirao je da iskoristi da me prevari za nasljedstvo.