Muž je spustio pogled, a njegova ljubavnica Milica naglo je ustala od stola.
„Čekaj malo! Rekao si mi da si kupio taj stan prije braka! Čak si mi pokazivao gdje ćemo napraviti dječiju sobu!“
Nasmijala sam se, ali mi nije bilo do smijeha.
„Dušo, taj stan je moj otac kupio prije petnaest godina. Mi smo tu živjeli besplatno. A ovaj gospodin je juče došao da moli mog oca da ga ne izbaci dok ne pronađe drugi smještaj.“
Muž je udario šakom o sto.
„DOSTA! Nećeš me ponižavati pred ljudima!“
„A ti mene smiješ nazivati istrošenom babom pred svojom ljubavnicom?“
Milica je skinula prsten i bacila ga pred njega.
„A automobil? Je li bar automobil tvoj?“
Ćutao je.
Tada sam shvatila da joj nije rekao ni pola istine.
„Automobil je na lizing“, odgovorila sam. „A posljednje tri rate sam ja platila jer je on ostao bez posla.“
Milica je problijedjela.
„KAKO BEZ POSLA?! Rekao mi je da je na godišnjem odmoru!“
Konobar je prišao jer su se ljudi počeli okretati prema nama. Muž je pokušao da me uhvati za ruku, ali sam se odmakla.
„Samo još nešto“, rekla sam Milici. „Znaš li odakle mu novac za taj prsten?“
Pogledala me zbunjeno.
„Prije mjesec dana rekao mi je da njegovoj majci hitno treba 2.000 maraka za liječenje. Dala sam mu novac od svoje ušteđevine.“
Muž je povikao da izmišljam.
Izvadila sam telefon i pozvala svekrvu na zvučnik.
„Mama, kako ste poslije operacije?“
„Kakve operacije, dijete? Nisam bila kod doktora godinu dana!“
Milica je sjela kao pokošena.
„Ti si meni kupio prsten novcem koji si izvukao od žene?!“
Muž više nije imao odgovor.
Ustala sam i krenula prema izlazu. On je potrčao za mnom.
„Čekaj! Nemam gdje da idem!“
Okrenula sam se.
„Imaš još trideset dana. To si juče dogovorio s mojim ocem.“
Te večeri otišla sam kod roditelja. Sutradan sam podnijela zahtjev za razvod.
Ali pravi šok uslijedio je tri dana kasnije.
Milica me pozvala i zamolila da se vidimo. Došla je uplakana, noseći malu kesu.
Izvadila je prsten i račun iz zlatare.
„Vratila sam ga. Dali su mi 1.400 maraka. Uzmi ih. Ne želim ništa što je kupljeno tvojim novcem.“
Onda je spustila pogled.
„Moram ti još nešto priznati. Trudna sam.“
Zanijemila sam.
„Rekla sam mu juče“, nastavila je. „Znaš šta mi je odgovorio? Da već ima dvoje djece s tobom i da mu treće ne treba!“
Osjetila sam kako mi se stomak steže. Naša djeca imala su devet i dvanaest godina. Dok je mene nazivao istrošenom, planirao je novi život, a sada je bježao i od njega.
Šest mjeseci kasnije razvod je završen. Muž se preselio u iznajmljenu sobu. Milica ga je ostavila, ali je odlučila da zadrži dijete.
Jednog dana srela sam ga ispred škole. Čekao je našeg sina, koji nije htio da izađe s njim.
Prišao mi je i tiho rekao:
„Izgubio sam sve zbog jedne gluposti.“
Pogledala sam ga i odgovorila:
„Nisi izgubio porodicu zbog ljubavnice. Izgubio si je onog trenutka kada si pomislio da ženu koja ti je petnaest godina bila oslonac možeš poniziti za sto maraka.“
Prvi put nije imao šta da kaže.