U 03:42 stigla je fotografija moje spavaće sobe!

Koraci su se zaustavili tačno iznad moje glave. Zadržala sam dah, a policajac mi je preko telefona govorio da ostanem mirna i ne izlazim iz kupatila.

Odjednom se začulo grebanje, a zatim je nešto teško palo na plafon. Ugasila sam svjetlo i zaključala vrata.

U 03:49 stigla je treća fotografija. Na njoj sam bila ja, sklupčana pored kade!

Ispod je pisalo: „REKAO SAM TI DA TE VIDIM!“

Počela sam da vrištim. Kako me fotografiše kada su vrata zaključana?!

Tada sam primijetila malu crnu tačku iznad ogledala. Prišla sam i shvatila da je to skrivena kamera!

U tom trenutku začulo se zvono na ulaznim vratima.

„Policija! Otvorite!“

Nisam se usudila pomjeriti. Preko telefona sam zamolila dežurnog policajca da potvrdi da su njegove kolege zaista stigle.

Kada mi je potvrdio, istrčala sam iz kupatila.

Policajci su odmah pregledali stan. Jedan je otvorio poklopac tavanskog prostora iznad hodnika i povikao:

„OVDJE JE NEKO BORAVIO!“

Na tavanu su pronašli dušek, flaše vode, ostatke hrane i laptop povezan sa četiri skrivene kamere u mom stanu.

Ali čovjeka nije bilo!

Inspektor me je pitao ko je posljednji imao pristup mom stanu.

„Majstor koji mi je prije mjesec dana renovirao kupatilo“, odgovorila sam.

Kada sam izgovorila njegovo ime, inspektor se ukočio.

„Gospođo, taj čovjek je prije dvije godine prijavljen zbog proganjanja jedne žene. Nikada nije pronađen.“

Pokazali su mi fotografiju. Bio je to isti majstor!

Mislila sam da je najgore prošlo, ali tada je policajac otvorio njegov laptop.

Na ekranu su bile stotine mojih fotografija. Snimao me je dok spavam, jedem, presvlačim se i razgovaram telefonom.

A onda je inspektor pronašao fasciklu pod nazivom „PETAK“.

Unutra je bio detaljan raspored mog kretanja, fotografija mog automobila i adresa vikendice mojih roditelja.

Na posljednjem dokumentu pisalo je: „PETAK, 22:00 — ONA ODLAZI SA MNOM.“

„Ovaj čovjek nije namjeravao samo da vas posmatra“, rekao je inspektor.

U 05:12 policija je pronašla njegov kombi parkiran dvije ulice dalje. U njemu su bili konopac, ljepljiva traka, rezervna odjeća i moj nestali rezervni ključ.

Ali njega nije bilo.

Sljedećeg jutra preselila sam se kod sestre. Policija je raspisala potragu, a ja sam promijenila broj telefona.

Tri dana kasnije inspektor me je pozvao.

„Uhvatili smo ga. Pokušao je da uđe u stan druge žene.“

Osjetila sam ogromno olakšanje.

Međutim, prije nego što je prekinuo vezu, inspektor je dodao:

„Moram vam reći još nešto. Priznao je da je kamere postavio dok je renovirao kupatilo. Ali fotografiju na kojoj spavate u 03:42 nije napravio on.“

„Kako nije?!“ povikala sam.

„U to vrijeme bio je u kombiju. Imamo snimak sa ulične kamere.“

Noge su mi se odsjekle.

„Pa ko me onda fotografisao?“

Inspektor je nekoliko sekundi ćutao.

„Njegov pomagač. Čovjek kojem ste prije dva mjeseca dali ključ da vam zaliva cvijeće dok ste bili na odmoru.“

Odmah sam znala o kome govori.

Bio je to moj komšija, penzioner koji mi je svakog jutra donosio novine i pitao jesam li dobro spavala!

Policija ga je uhapsila istog popodneva. U njegovom stanu pronašli su kopije mojih ključeva i fotografije još šest žena iz zgrade.

Tek tada sam saznala da su njih dvojica godinama zajedno proganjali žene koje žive same.

Najjezivije od svega bilo je što sam čovjeku koji me noću posmatrao svakog jutra otvarala vrata, smiješila se i govorila: „Dobro jutro, komšija!“

Author: admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *