Muž je problijedio. Gledao je muškarca iza mojih leđa kao da je ugledao duha.
„Ti?! Pa ti si bio običan siromah! Šta radiš ovdje?“
Muškarac se nasmijao.
„Bio sam siromah kada si mi prije dvadeset godina oteo djevojku. Ali neke stvari se promijene.“
Bio je to Marko, moja prva ljubav. Čovjek kojeg sam voljela prije nego što sam upoznala muža. Nisam ga vidjela skoro dvadeset pet godina.
„Čekaj“, promucao je bivši muž. „Hoćeš da kažeš da ste vas dvoje zajedno?“
„Ne“, odgovorila sam. „Ali mogao bi da prestaneš da vičeš ispred moje kuće.“
Marko je izvadio ključ iz džepa i stavio ga na sto u hodniku.
„Zapravo, došao sam da joj predam ključeve. Kuća je od danas zvanično njena.“
Bivši muž se uhvatio za dovratak.
„Kakva kuća?! Odakle njoj novac?“
Tada sam prvi put poslije dvije godine osjetila zadovoljstvo što mogu da mu kažem istinu.
Kada me je ostavio, ostala sam sa 18.000 maraka dugova. Radila sam dva posla, čistila kancelarije ujutru, a uveče pekla kolače za jednu poslastičarnicu.
Jednog dana vlasnik poslastičarnice ponudio mi je da preuzmem posao jer se selio kod djece u inostranstvo. Nisam imala dovoljno novca, ali sam imala kupce i znala posao.
Marko je bio vlasnik firme koja je snabdijevala lokale. Prepoznao me je kada je došao da ugovori isporuku.
Pomogao mi je da dobijem povoljnije uslove nabavke, a ja sam radila od jutra do mraka. Posao je krenuo. Poslije godinu dana otvorila sam još jedan lokal.
Kuću sam kupila na kredit, od zarade svog posla.
„Znači, sada si bogata?“, upitao je bivši muž, gledajući me potpuno drugačijim očima.
„Nisam bogata. Samo više ne zavisim od tebe.“
Odjednom je počeo da plače.
„Ona žena me prevarila! Nagovorila me da podignem kredit za njenog sina. Kad su stigle rate, izbacila me. Nemam ništa!“
Marko ga je hladno pogledao.
„A sjećaš li se šta si meni rekao prije dvadeset godina, kada si saznao da nemam posao? Da nikada neću biti dovoljno dobar za nju.“
Bivši muž je ćutao.
„A onda si njoj, poslije dvadeset godina braka, rekao isto.“
U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Bila je to naša kćerka.
„Mama, tata me zvao. Rekao je da ćeš ga sigurno primiti. Molim te, nemoj opet dozvoliti da te iskorištava.“
Uključila sam zvučnik.
„Tata“, nastavila je, „kad si otišao, nisi me ni pitao kako ćemo mama i ja vraćati dugove. Sad očekuješ da te ona spašava?“
Muž je zaplakao još jače.
Spustila sam telefon i uzela njegovu torbu.
„Večeras ćeš prespavati u prenoćištu. Platiću ti tri noći da imaš vremena da pronađeš posao.“
„A poslije?“, upitao je.
„Poslije ćeš živjeti od svog rada. Kao što sam ja morala.“
Marko je krenuo prema automobilu, a bivši muž ga je zaustavio.
„Je li ona sada tvoja?“
Okrenula sam se prije nego što je Marko stigao da odgovori.
„Nisam ničija. I upravo je to ono što nikada nisi razumio.“
Šest mjeseci kasnije Marko me je zaprosio. Nisam odmah pristala. Rekla sam mu da više nikada neću žuriti zbog muškarca.
A bivši muž? Zaposlio se kao noćni čuvar. Jednom me je sreo ispred poslastičarnice i rekao:
„Da sam znao šta ćeš postići, nikada te ne bih ostavio.“
Pogledala sam ga i odgovorila:
„Upravo zato je dobro što jesi. Jer ti mene nikada nisi volio. Volio si samo ono što sam mogla da ti pružim.“
Ušla sam u svoj lokal i zatvorila vrata.
Prvi put poslije dvadeset dvije godine nisam osjećala ni tugu ni bijes.
Samo mir.