Dečko je sjedio na kauču, još u jakni. Pred njim je bio telefon. „Jesi li mu zahvalila?“ pitao je. Rekla sam da jesam, a onda je izgovorio ime čovjeka iz restorana. Nisam mu ga spomenula. „Kako znaš?“ Glas mi je već drhtao.

Okrenuo je ekran prema meni. Na fotografiji su bili taj gospodin, jedna žena i djevojčica. „To je moj otac. Ovo mu je druga porodica.“ Znala sam samo da godinama nisu razgovarali. Nikad nisam vidjela njegovu sliku. Te večeri prvi put sam shvatila zašto bi dečko promijenio temu čim bih pitala za njega.

Otac ga je napustio dok je njegova majka prolazila kroz liječenje. Kada mu se nedavno javio, dečko je odbio susret. Ipak je nekako saznao gdje ćemo večerati. „Nije platio račun da bude ljubazan“, rekao je. „Htio je da vidi može li novcem opet dobiti ono što želi.“ Osjetila sam mučninu zbog broja koji sam sačuvala.

Tada mi je stigla poruka: „Nadam se da ćemo sljedeći put večerati sami.“ Pokazala sam je dečku bez skrivanja. Samo je kratko zatvorio oči. Otac nije pokušavao da mu priđe preko mene. Udvarao mi se, znajući tačno čija sam djevojka.

Pozvala sam ga i uključila zvučnik. Pitala sam zašto nije rekao da poznaje mog dečka. Nasmijao se. „Nemoj odmah praviti dramu. Niste vjenčani.“ Dečko je uzeo telefon. „Jesam li ti zato rekao gdje idem? Da mi i ovo uzmeš?“ Smijeh je prestao. Otac je počeo da govori da smo ga pogrešno razumjeli.

Prekinuli smo poziv. Dečko je ustao, uvjeren da ću ga ubjeđivati da oprosti ili tražiti da ostane zbog mene. Umjesto toga, sjela sam uz njega i izbrisala broj. „Račun ćemo mu vratiti. Ti mu ništa ne duguješ.“ Prvi put te večeri pogledao me bez one tvrdoće u očima.

Sutradan smo preko restorana vratili tačan iznos i ostavili kratku poruku: „Večera je plaćena. Pristup našim životima nije na prodaju.“ Poslije toga nas je još jednom zvao. Nismo se javili. Moj rođendan završio se bez torte, ali tada sam prvi put vidjela koliko je čovjek pored mene morao da preživi da bi nekome ponovo vjerovao.