…na krevetu je ležao njegov stari telefon. Ekran je svijetlio, a iz zvučnika se ponovio isti šapat: „Mama, možeš li ugasiti svjetlo?“ Bila je to glasovna poruka koju mi je sin poslao prošle zime kada je bio bolestan. Nisam je pokrenula, a telefon je mjesecima stajao ugašen u ladici.

Posegnula sam za njim. Na ekranu je bio otvoren razgovor s nepoznatim brojem. Iznad glasovne poruke pisalo je: „Sad će doći.“ U tom trenutku škripnula su vrata ormara iza mojih leđa.

Potrčala sam u hodnik i zalupila vrata sobe. Čula sam udarac iznutra, pa korake. Otrčala sam do komšinice preko puta i pozvala policiju. Dok smo čekale, neko je pokušao otvoriti ulazna vrata mog stana. Zatim je sve utihnulo.

Policajci su u sobi zatekli muškarca kojeg nisam poznavala. Pokušao je izaći kroz prozor, ali je ispod već stajala druga patrola. U njegovom telefonu pronašli su fotografije naše zgrade i raspored koji je neko zapisao: kada muž radi noćnu smjenu, kada ja idem u prodavnicu i kada sin nije kod kuće.

Najviše me uplašilo pitanje kako je došao do stare glasovne poruke. Odgovor je bio jednostavan i strašan: sinov rezervni telefon ostao je u autu koji smo prethodne sedmice dali na servis. U njemu je bila otvorena aplikacija s našim porukama. Jedan radnik je fotografisao adresu iz razgovora i proslijedio je poznaniku. Ovaj je čekao noć kada ću biti sama.

Nisu očekivali da ću najprije otići po vodu. Htjeli su da me porukom namame u dječiju sobu, a zatim da nesmetano pretraže ostatak stana. Policiji je u njihovoj prepisci bio naveden i ormar u kojem smo držali porodičnu ušteđevinu.

Odmah sam nazvala sina na kampovanju. Javio se pospan, ljut što ga budim usred noći. Tek kada je čuo moj glas, pitao je plačem li. Rekla sam mu da je sve u redu i zamolila ga da mi samo još jednom kaže laku noć.

Sutradan smo promijenili brave i lozinke. Njegov stari telefon ostao je kod policije kao dokaz. Dugo nisam mogla zaspati bez upaljenog svjetla. Ali svaki put kad bi me uhvatio strah, podsjetila bih se da sam one noći ipak izašla iz sobe na vrijeme.