Nisam očekivao šta ću otkriti te večeri
U trenutku kada sam spustio ruku, osjetio sam nešto tvrdo ispod njene majice. Instinktivno sam se povukao. Ona je odmah sjela, navukla majicu i okrenula lice prema zidu.
„Šta je to?“ pitao sam.
Nije odgovorila. Samo je rekla da ugasim svijeće i da je odvezem kući. Nisam htio da je pritiskam, ali poslije skoro šest mjeseci veze više nisam mogao da se pravim da ništa ne primjećujem.
„Ako ne želiš, nećemo ništa. Ali reci mi zašto se toliko plašiš mene.“
Tada je počela da plače.
Polako je podigla majicu. Preko stomaka i jednog boka pružao se veliki ožiljak. Nisam znao šta da kažem. Pogledala me i tiho izgovorila:
„Zato.“
Prije dvije godine doživjela je tešku saobraćajnu nesreću. Imala je nekoliko operacija, a ljekari su jedva uspjeli da joj spasu život. Ožiljci su ostali, ali ono što me je potpuno slomilo bilo je ono što je rekla poslije.
Momak sa kojim je tada bila ostavio ju je nekoliko mjeseci nakon nesreće. Jednom joj je, tokom svađe, rekao da više nikada neće moći da je gleda kao prije.
„Od tada nisam dozvolila nijednom muškarcu da me vidi“, rekla je. „Kad si me upoznao, mislila sam da će ovo trajati dvije-tri sedmice i da ću pobjeći prije nego što dođemo dovde.“
Sjeo sam pored nje, ali je ustala.
„Nemoj da me tješiš. Vidjela sam ti lice kad si spustio ruku.“
Tada sam shvatio zbog čega se povukla. Moj šok protumačila je kao gađenje.
Prišao sam joj i rekao: „Jesam se iznenadio. Ali ne zbog onoga zbog čega ti misliš.“
Nije mi vjerovala.
Uzela je torbu i krenula prema vratima. Nisam je zaustavljao silom. Samo sam rekao:
„Ako sada odeš zato što ne želiš biti sa mnom, prihvatiću. Ali ako odlaziš zato što je neki čovjek prije mene uspio da te ubijedi da zbog ožiljaka vrijediš manje, onda bar saslušaj šta ja imam da kažem.“
Stala je.
Rekao sam joj da nisam proveo šest mjeseci sa njenim stomakom, nego sa njom. Da sam se zaljubio u djevojku koja me nasmijava, koja mi šalje poruku čim stigne kući i koja uvijek ostavlja posljednji komad kolača meni.
Dugo je ćutala.
A onda se vratila, sjela pored mene i prvi put sama uzela moju ruku i stavila je preko svog ožiljka.
Te večeri nismo otišli dalje.
Nije ni bilo potrebno.
Prespavala je kod mene prvi put, zagrljena uz mene do jutra. A nekoliko mjeseci kasnije priznala mi je nešto što nikada nisam zaboravio:
„Mislila sam da je najteže bilo preživjeti nesreću. Nije. Najteže je bilo ponovo povjerovati da neko može da me pogleda i ne vidi samo ono što mi se dogodilo.“
