Fotografiju je spustio na sto između nas.

Na njoj smo bili on i ja sa devetnaest godina, ispred njegove stare kuće. Smijali smo se kao da nam ništa drugo na svijetu nije potrebno.

„Zašto ovo čuvaš?“ pitala sam.

Slegnuo je ramenima.

„Da se sjetim odakle sam krenuo.“

Tek tada sam pogledala kancelariju drugačije.

Čovjek kojeg sam nekada ostavila jer „nije imao budućnost“ sada je bio direktor firme u kojoj sam tražila posao.

Nisam znala šta da kažem.

On je prvi prekinuo tišinu.

„Nemoj misliti da sam te pozvao zbog osvete. Tvoj CV je stvarno dobar.“

To me je još više posramilo.

Prije gotovo dvadeset godina roditelji su me ubijedili da s njim nikada neću imati stan, putovanja ni sigurnost. Ostavila sam ga i nekoliko godina kasnije udala se za imućnog čovjeka.

Imala sam sve što su mi obećali.

Osim dobrog braka.

Poslije razvoda ostala sam sa dovoljno novca da počnem iznova, ali i sa osjećajem da sam veliki dio života živjela prema tuđim kriterijima.

Pitala sam bivšeg kako je uspio.

Nasmijao se.

„Polako.“

Radio je, otvorio malu radionicu, propao, počeo ponovo, godinama ulagao sve što zaradi. Nije postao bogat preko noći.

Nije mi pričao da bi me ponizio.

Baš suprotno.

Nije nijednom rekao: „Vidiš da si pogriješila.“

Zato sam se ja sama vratila na tu temu.

Izvinila sam mu se.

Rekla sam da sam ga ostavila ne zato što ga nisam voljela, nego zato što sam bila kukavica.

Dugo je ćutao.

Onda je rekao: „Znam. Ali meni je tada djelovalo isto.“

Ta rečenica me je pogodila.

Posao sam dobila.

Ne zato što smo nekada bili zajedno, nego zato što sam prošla isti proces kao ostali kandidati.

Prvih mjeseci bilo mi je čudno da ga viđam svaki dan.

Ali ništa se romantično nije dogodilo.

Bio je oženjen.

Srećno.

Kada sam to saznala, osjetila sam čudan mir.

Nisam došla u njegov život da vratim nešto staro.

Došla sam da konačno vidim gdje nas je život odveo.

Jednog dana, dok sam izlazila iz kancelarije, rekao mi je:

„Znaš, da si tada ostala, možda ne bih napravio ništa od ovoga.“

Nasmijala sam se.

„A možda bismo napravili nešto drugo.“

„Možda.“

I tu smo stali.

Danas ne mislim da sam izgubila bogatog čovjeka kojeg nisam znala prepoznati.

Izgubila sam mladića kojeg sam voljela jer sam tuđi strah zamijenila za svoju odluku.

A to je lekcija koju novac nikada nije mogao da kupi.