Kad je naš desetogodišnji sin rekao: „Bako, a da li je ženski posao i da mama tati svaki mjesec daje novac jer on svoju platu potroši za deset dana?“, za stolom je nastao muk.

Muž me je pogledao kao da sam ja kriva što je dijete to čulo. Svekrva je odmah pitala o kakvom novcu govori. Nisam više imala snage da prikrivam stvarnost.

Već mjesecima sam mu davala dio svoje plate jer bi svoju potrošio prije polovine mjeseca. Govorio je da ima „troškove“, ali nikada nije jasno objašnjavao kakve. Ja sam plaćala hranu, račune i većinu stvari za djecu, a on bi se još ljutio ako ga zamolim da usisa ili opere kupatilo.

Svekrva je zaćutala.

„Sine, gdje ti ide plata?“ pitala je.

On je prvo pokušao da se izvuče. Onda je priznao da je prije skoro godinu dana počeo da pozajmljuje novac jednom prijatelju koji je upao u dugove. Problem je bio što prijatelj ništa nije vraćao, a muž je iz mjeseca u mjesec uzimao od mene kako bi pokrivao rupu.

„Zašto mi nisi rekao?“ pitala sam.

Odgovorio je: „Jer bi rekla da sam budala.“

„Ne“, rekla sam. „Rekla bih da ne možeš pomagati drugima tako što ćeš svoju porodicu ostaviti bez novca.“

Svekrva je, na moje iznenađenje, stala na moju stranu.

„A ja sam ovdje došla da pričam o kupatilu“, rekla je. „Ti prvo nauči kako se vodi kuća.“

Muž je tog dana prvi put bez rasprave uzeo krpu i počeo da sređuje kuhinju. Ali meni nije bilo dovoljno da jedan dan glumi promjenu.

Sjeli smo i napravili dogovor: zajednički budžet, potpuna evidencija troškova i jasna podjela kućnih poslova.

Najvažnije je bilo što smo sinu rekli da ono što je čuo nije trebalo da bude njegova briga.

Mjesecima kasnije situacija se promijenila. Ne savršeno, ali dovoljno da više ne osjećam da imam još jedno dijete umjesto partnera.

A svekrva?

Kad je jednom ponovo počela priču o „ženskim poslovima“, moj sin ju je pogledao i rekao:

„Bako, kod nas sad svi rade sve.“

Ona se nasmijala i ništa više nije rekla.