…mi ga je bilo toliko žao da sam skoro rekao istinu. Ali svaki put bih odustao. Govorio sam sebi da komšija dobro zarađuje i da mu tih nekoliko desetina eura mjesečno ne znači ništa. Tako sam godinama sebi pravdao ono što sam radio.

Te zime račun mu je postao ogroman. Jednog jutra pokucao mi je na vrata i rekao da je zvao električara jer sumnja da nešto nije u redu s instalacijama. Srce mi je propalo.

Pokušao sam da djelujem mirno i čak mu rekao da je vjerovatno neki stari uređaj. Samo je klimnuo glavom.

Istog popodneva ispred njegove kuće parkirao se kombi elektrodistribucije.

Gledao sam kroz prozor kako dvojica radnika pregledaju brojilo i kablove. Poslije nekoliko minuta jedan od njih pokazao je prema zidu koji dijeli naše kuće.

Znao sam da je gotovo.

Komšija je ubrzo došao kod mene. Nije vikao. To je bilo gore.

Samo je spustio nekoliko fotografija na sto i pitao: „Hoćeš li mi ti objasniti ili da zovem policiju?“

Prvi put poslije sedam godina nisam imao šta da kažem.

Priznao sam.

Očekivao sam da će me udariti ili izbaciti iz kuće. Umjesto toga pitao me je samo jedno: „Kad sam ti pričao da nemam novca za račune i da sam razmišljao da prodam auto, je li ti tada bilo smiješno?“

Ta rečenica me je presjekla.

Nije bio bogat kao što sam zamišljao. Njegova žena je mjesecima bila bez posla, a on je uzimao dodatne smjene da plati račune koje sam mu ja povećavao.

Morao sam nadoknaditi štetu i snositi posljedice. Prodavao sam stvari, pozajmljivao novac i mjesecima vraćao dug.

Najgore nije bilo to.

Najgore je bilo što me komšija, čovjek s kojim sam godinama pio kafu, više nije ni pozdravljao.

Jednog dana, skoro godinu kasnije, sreo sam ga ispred prodavnice. Prišao sam i rekao da znam da novac ne može izbrisati ono što sam uradio.

Pogledao me i rekao: „Novac sam prežalio. Sedam godina povjerenja nisam.“

Tek tada sam shvatio da nisam krao samo struju.