Srđan je nastavio da viče na Miloša, a Miloš mu nije ostao dužan. Ljudi sa parkinga su ih razdvojili prije nego što je sve postalo još gore.

Ja sam stajala sa strane, držeći se za obraz. Tek tada sam shvatila koliko sam pogriješila. Do tog trenutka sve mi je djelovalo kao igra. Odjednom su ispred mene stajala dvojica muškaraca koji su mislili da su sa mnom u ozbiljnoj vezi.

Miloš me je pogledao i samo pitao:

„Koliko dugo?“

Nisam mogla da ga slažem.

„Nekoliko mjeseci.“

Srđan se nasmijao od muke.

„Meni govoriš da nemaš vremena, a sa njim se viđaš?“

Pokušala sam da objasnim da nijednom nisam obećala brak ni zajednički život, ali tada sam prvi put čula šta su oni pričali drugima.

Miloš je već rekao roditeljima za mene.

Srđan je planirao da me za nekoliko nedjelja upozna sa svojima.

Tada mi više ništa nije bilo smiješno.

Miloš je otišao bez riječi. Srđan je ostao još nekoliko minuta, ali poslije onog šamara nisam željela ni da mu priđe. Rekla sam mu da me više nikada ne dodirne i pozvala prijateljicu da dođe po mene.

Mislila sam da će se sve završiti te večeri.

Nije.

Već sutradan su počeli pozivi. Prvo Miloševa sestra. Onda Srđanov prijatelj. Obojica su očigledno ispričala svoju verziju priče, a ja sam odjednom postala glavna tema među ljudima koje nisam ni poznavala.

Najgore je bilo kada me je Miloš nazvao poslije tri dana.

„Moramo da se vidimo.“

Odbila sam.

„Samo pet minuta. Neću praviti problem.“

Pristala sam na kafu na javnom mjestu.

Sjeo je preko puta mene potpuno miran.

„Neću te pitati zašto si bila sa obojicom. Samo mi reci jedno — jesi li ikada stvarno planirala da izabereš nekoga od nas?“

Nisam imala odgovor.

I upravo mu je to bio odgovor.

Ustao je i rekao:

„Dobro. Sad barem znam.“

Nikada me više nije nazvao.

Sa Srđanom je bilo drugačije. Izvinjavao se zbog šamara, zvao, slao poruke i tvrdio da je izgubio kontrolu.

Ali meni je jedna stvar postala potpuno jasna: bez obzira šta sam ja uradila, niko nema pravo da me udari.

Blokirala sam ga.

Mjesecima kasnije čula sam da su se njih dvojica slučajno srela preko zajedničkih poznanika. Očekivala sam novi haos.

Umjesto toga, sjeli su i popričali.

Navodno su se čak nasmijali tome koliko su obojica ozbiljno shvatili djevojku od 19 godina koja tada nije ozbiljno shvatala ni samu sebe.

Meni nije bilo smiješno.

Ta noć me je naučila dvije stvari koje nisam zaboravila.

Da se sa tuđim osjećanjima ne igra samo zato što misliš da te niko neće otkriti.

I da moja greška nikada ne može biti opravdanje za tuđe nasilje.

Najveći problem nisam izgubila kada su otišli Miloš i Srđan.

Izgubila sam onu bezbrižnost sa kojom sam do tada mislila da sve u životu može da prođe bez posljedica.