Moja mama je prva progovorila.

„Je l’ vi stvarno mislite da mi ništa ne vidimo?“

Ja sam se skamenio. Djevojka pored mene pocrvenjela je toliko da nije smjela ni da podigne pogled. Njena majka ju je gledala nekoliko sekundi, a onda se okrenula prema mojoj mami i rekla:

„Znači ipak su zajedno.“

Nas dvoje smo se pogledali. Kako „ipak“?

Ispostavilo se da su obje već neko vrijeme sumnjale da se viđamo. Primijetile su poruke, naše čudne izgovore za izlaske i to što smo se sve češće „slučajno“ nalazili u isto vrijeme. Samo nisu očekivale da će nas baš ovako zateći.

Najgore je tek uslijedilo kada je treća komšinica kroz smijeh rekla:

„Pa dobro, bar sada znamo zašto ovaj svaki drugi dan ide po hljeb baš kad ona izlazi iz kuće.“

Htio sam da propadnem kroz pod. Djevojka me udarila laktom i šapnula: „Rekla sam ti da svi primjećuju.“

Njena majka je konačno sjela na stolicu i ozbiljno nas pitala koliko smo dugo zajedno. Mislili smo da će nastati haos, ali kad smo priznali da se mjesecima viđamo, samo je odmahnula glavom.

„Pa zašto ste se onda skrivali kao da ste opljačkali banku?“

Moja mama je prasnula u smijeh. Za njom i komšinice. Poslije nekoliko sekundi smijala se i moja djevojka, a onda sam morao i ja.

Mislio sam da će mi to biti najgori dan u životu. Na kraju je postao porodična anegdota koju mi i danas prepričavaju kad god se svi okupimo.

A najgori dio?

Moja mama je kasnije priznala da se tog dana uopšte nije slučajno vratila ranije. Komšinica joj je rekla da je vidjela moju djevojku kako ulazi u našu kuću.

Zato su sve tri došle zajedno.

Namjerno.

I od tada, kad god kažem da nešto mogu da sakrijem od svoje majke, samo se nasmije i kaže:

„Probaj opet.“