Prvo sam, kao manijak, zvonio na vrata, pa sam onda pritisnuo kvaku. Vrata su bila otključana.

„Bako?“ pozvao sam tiho, ali niko nije odgovorio. Ušao sam samo korak, dovoljno da vidim hodnik i nekoliko muških cipela uredno poređanih uz zid. Već mi je bilo neprijatno. Pomislio sam da sam stvarno upao čovjeku u kuću bez pitanja.

Onda sam iz dnevne sobe čuo smijeh. Ne samo bakin. Bilo je tu još najmanje četvoro ljudi.

Kad sam provirio, zastao sam. Za stolom su sjedili moja baba, taj doktor i još tri starija čovjeka koje sam poznavao iz viđenja iz grada. Kafa, sok, karte na stolu, a u sredini velika činija sa kolačima.

Baba me ugledala i samo rekla: „Evo mog unuka. Došao da provjeri jesam li živa.“

Svi su prasnuli u smijeh, a meni nije bilo ni najmanje smiješno. Telefon joj je bio na punjaču u drugoj sobi. Objasnila mi je da se već mjesecima njih nekoliko sastaje jednom ili dva puta sedmično. Neko donese kolače, neko skuha ručak, igraju karte i pričaju. Doktor je bio samo domaćin jer je imao najveću dnevnu sobu.

Taman sam se opustio kad sam primijetio jednu fotografiju na polici. Na njoj je bio moj pokojni deda, mnogo mlađi, zagrljen upravo s tim doktorom.

„Otkud vam ova slika?“ pitao sam.

U sobi je odjednom nastala tišina.

Doktor je pogledao babu, a ona je duboko uzdahnula. „E, to ti otac nikad nije ispričao.“

Ispostavilo se da su deda i doktor bili najbolji prijatelji skoro četrdeset godina. Nakon dedine smrti doktor je prvi obilazio babu, pomagao joj oko računa, vozio je kod ljekara i tjerao je da izlazi iz kuće. Kasnije su okupili još nekoliko ljudi koji su ostali sami.

Ali pravi razlog zbog kojeg je otac govorio da ona „samo ide da pije kafu“ saznao sam tek kad sam se vratio kući.

Kad sam mu rekao šta sam vidio, nije se iznenadio.

„Znam ja dobro gdje ona ide“, rekao je.

„Pa zašto onda pričaš kao da radi nešto loše?“

Ćutao je nekoliko sekundi, pa priznao da se naljutio jer je baba poslije dedine smrti mjesecima odbijala da izađe iz kuće, a njega nije slušala. Doktor ju je, međutim, uspio ubijediti. Otac je to doživio kao da neki stranac može više da utiče na njegovu majku nego on.

Tada sam shvatio da cijela „misterija“ nije bila ljubavna priča, nego obična porodična sujeta.

Baba je nastavila da odlazi kod njih. Poslije nekoliko sedmica počeo je da ide i moj otac, prvo samo da je odveze, pa „na pet minuta“, a onda bi ostao sat vremena.

Jedne nedjelje sam ga zatekao kako s njima igra karte.

Baba me pogledala preko stola i nasmijala se: „Vidiš ti mog sina. Najviše je pričao, a sad prvi dolazi.“

Od tada je više niko nije pitao zašto toliko često ide kod doktora.