Spustio sam ruku i u prvi mah nisam ni shvatio šta gledam. Onda sam zastao. Na njenom stomaku bio je veliki ožiljak koji je išao nisko preko kože. Instinktivno sam povukao ruku.

Vidjela je moj izraz lica i odmah sjela. „Znala sam da ćeš ovako reagovati“, rekla je tiho.

Rekao sam joj da ne razumijem i da mi objasni. Nekoliko trenutaka je ćutala, a onda mi priznala da je prije nekoliko godina imala ozbiljnu operaciju. Poslije nje doktori su joj rekli da će vrlo teško, možda nikada, moći da ima djecu.

Nije me šokirao ožiljak. Šokiralo me je to što je skoro šest mjeseci skrivala nešto što ju je očigledno toliko mučilo.

„Zašto mi nisi rekla?“ pitao sam.

Odgovorila je da joj se prethodna veza raspala upravo zbog toga. Bivši joj je, čim je čuo prognozu doktora, rekao da ne želi da „gubi vrijeme“ sa ženom koja možda neće moći da mu rodi djecu. Od tada je svaki put kada bi upoznala nekoga čekala trenutak kada će morati da kaže istinu.

Zato me je držala na distanci. Nije se plašila bliskosti, nego onoga što dolazi poslije nje.

Te večeri nismo nastavili ništa. Samo smo sjedili i pričali skoro do jutra.

Narednih mjeseci naš odnos se potpuno promijenio. Prestala je da izbjegava razgovore o budućnosti, a ja sam prestao da zamišljam razloge kojih nije bilo.

Godinu dana kasnije zaprosio sam je. Nije bilo velikog iznenađenja ni publike. Samo nas dvoje u stanu u kojem smo tada već živjeli zajedno.

Danas smo u braku.

Djeca nam nisu došla lako. Prošli smo preglede, razočaranja i periode kada smo oboje mislili da možda neće uspjeti.

A onda, skoro četiri godine nakon one večeri kada sam se „zaledio“, sjedila je preko puta mene za kuhinjskim stolom i gurnula mi mali test.

Dvije crte.

Pogledao sam je, a ona se nasmijala i rekla:

„Eto zašto sam se tada toliko plašila da ti kažem istinu.“

Naš sin danas ima dvije godine.

A ožiljak zbog kojeg je nekada gasila svjetlo i sklanjala moju ruku više uopšte ne krije.