Nisam odmah odgovorila. Samo sam ga gledala i pokušavala da shvatim da li se šali. Rekao je sasvim mirno da želi da prodam i malu kuću koju sam naslijedila od roditelja. To je bilo jedino što sam poslije razvoda zadržala samo na svoje ime.

„Ako ćemo stvarno zajedno, ne treba nam ništa iz tvog starog života“, rekao je.

Tada mi je prvi put nešto ozbiljno zasmetalo. Mjesecima je govorio da mu novac nije važan, a sada je znao tačno šta sam dobila, čega sam se odrekla i koliko vrijedi kuća. Rekla sam da neću ništa prodavati. Promijenio se u sekundi. Nije vikao, nije prijetio — samo je ustao i rekao da onda očigledno nisam spremna za nas.

Sutradan se nije javljao. Trećeg dana sam otišla na adresu na kojoj je tvrdio da živi. Vrata mi je otvorila žena mojih godina. Kada sam izgovorila njegovo ime, samo je spustila pogled i rekla: „Vi ste onda ona zbog koje je posljednjih mjeseci stalno izlazio.“

Pomislila sam da sam ljubavnica oženjenog čovjeka. Međutim, ona se nasmijala bez imalo radosti i rekla: „Nisam mu žena. Ja sam bivša žena njegovog najboljeg prijatelja.“

Pustila me unutra i pokazala poruke. Ista obećanja. Iste rečenice. Isti plan: da se razvede, odrekne imovine i krene s njim ispočetka.

Tada smo uporedile datume i shvatile da je nama dvjema govorio isto u isto vrijeme.

Ali pravi udarac tek je slijedio.

Na jednoj staroj fotografiji vidjela sam njega pored čovjeka kojeg sam odmah prepoznala — mog bivšeg muža.

Nazvala sam bivšeg i pitala ga odakle ga poznaje. S druge strane je dugo ćutao, a onda rekao: „Mislio sam da ti nikada neću morati reći. On te nije slučajno upoznao.“

„Kako misliš slučajno?“

Bivši je duboko udahnuo.

„Ja sam ga poslao da ti priđe.“